Duško Lopandić o "Romanu o Londonu" Miloša Crnjanskog
Miloš Crnjanski: Roman o Londonu - ili život koji je izgubio svoje čari
„Prolazi kao senka, ako uopšte još ima senku“ (RoL)
Ako
život ljudski možemo zamisliti kao neku vrstu plesa, kroz prostor i
vreme, koji nam je svakom dat da odigramo samo jednom - kao što leptir
dobije vreme za svoj kratki let nad cvetnim poljem - onda su aristokrate
vekovima učili da taj svoj ples izvode posebnim koracima na strog,
elegantan i često uzbudljiv i uzvišen način – na način kakav to obični
ljudi retko postižu. Svaki ljudski život je kao ples, kao magično
odigrana uloga na pozornici. Nikolaj Rodionovič Rjepnin, potomak ruskih
kneževa i izbeglica u Londonu, definitvno je izgubio korak u svom
životnom plesu. Da uhvati i pronađe neki novi korak, neki drugi ritam,
drugi stil u životu – taj ruski knez jednostavno više nije mogao, niti
bio sposoban.
„Slomilo
ga je to, da im se život, kad su iz Rusije izašli, pretvorio sad već
godina u neprekidnu samoću, bedu, besposlenost, kao neki strašni san, iz
kojeg ne može da se probudi.“
Roman
o Londonu je priča o ruskom izbeglici- plemiću, koji se sa suprugom već
dvadeset i sedam godina potuca po izbeglištvu – od Krima preko Praga,
Portugala, Pariza do Londona. On menja poslove od službenika Crvenog
krsta, preko vratara noćnog kluba u Parizu, učitelja jahanja, knjigovođe
u cipelarnici ili nosača knjiga u Londonu - ali svaki put neuspešno.
Priča u romanu otpočinje već u kasnoj fazi potucanja Rjepnina i njegove
mnogo mlađe i lepe supruge Nađe, neposredno nakon II svetskog rata, kada
se razoreni London postepeno obnavlja iz ruševina, u vreme kada izgleda
da je, nakon tolikih godina, knez izgubio i poslednju životnu ambiciju.
Već su rasprodali sve porodične dragocenosti i žive na granici bede i
gladi. Rjepnin prolazi londonskim ulicama „kao senka, ako još ima
senku“. U jednoj sceni, on slučajno svraća u salu gde posmatra ples
klizačice na ledu na temu „Labudovog jezera“:
„Vratio
sam se u svoju prošlost...To je ona Evropa koju sam ja video i koje
više neće biti. U njoj su mrtvi moji savremenici, Nađa, i naše ljubavi,
Kerč, rat, naša sramota, a kao i taj labud, svi smo mi otpevali svoju
pesmu, pre smrti“.
Roman o Londonu
je pripovest o čoveku koji je izgubio ukus života i negovu čudesnu
magiju, kakva svakog od nas, kako - tako, uvek drži i napaja, čak i u
najtežim momentima. Rjepnin je čovek slomljen i izgubljen, „stranac u
stranoj zemlji“ kako kaže Biblija, čovek koji se predao, u depresiji
kojoj nema leka.
„Bilo mu je postalo jasno da, ma šta rešio, ne može izmeniti svoju sudbinu“
Ipak,
ako je izgubio strast za život, Rjepnin nije izgubio svoj plemićki
ponost i ličnost, koja natkriljuje i dominira celom pričom i čiji je
prikaz u svoj svojoj složenosti, psihološkoj suptilnosti i tragici
glavni sadržaj i kvalitet romana. Ipak, ništa ne pomaže Rjepninu da
pronađe novi životni korak: ni pokušaji prijatelja ili poznanika da
nešto učine za njega (što on svaki put, na ovaj ili onaj način
aristokratski oholo, odbije ili izbegne ili upropasti); ni novi poslovi;
ni nekadašnje male pasije, poput bavljenja konjima ili klađenja na
trkama. Kao neki čovek koji izgubi sposobnost da vidi boje, tako se čini
da Rjepnin više ne reaguje na podsticaje malih ili većih životnih
radosti. Izbegava interes koje razne žene iskazuju za tog još uvek
naočitog i privlačnog plemića, a iz apatije ga ne izvlači ni tema seksa
(ni u jednom romanu Crnjanskom tema seksualnosti nije u toj meri
zastupljena). Samo još dve stvari zanimaju i drže, privremeno, knjaza,
na ovoj strani reke Stiks: ljubav i obaveza prema njegovoj još mladoj
ženi, kao i nostalgična sećanja iz Rusije, kojima se neprestano vraća
(svoje poslednje dane, provešće listajući foto-knjigu o St Petersburgu
–Lenjingradu, u kom je odrastao). Ali kada najzad uspe da suprugu ubedi
da otputuje kod rođake u Ameriku, samoća Rjepninova - ona
egzistencijalna, ledena samoća – biva potpuna.
„Ne želi, ne može više da podnosi, ni svoju, ni tuđu nesreću“.
U
priči o Rjepninu – jer ovo je prvenstveno roman o jednom čoveku, a ne
toliko o Londonu – pojavljuje se i na desetine drugih likova - izbeglih
Rusa i Poljaka, kao i Engleza, žena i muškaraca, plemića i običnih ljudi
– šaroliki svet koji predstavljaju dekor slike u čijem centru je priča o
tužnoj sudbini izbeglice. Dosta iz pripovesti je povezano i sa teškim
ličnim iskustvima para Crnjanski u Londonu, iako se ne radi o
autobiografiji. Na pitanje zašto je u centar priče stavio ruskog, a ne
srpskog ili drugog izbeglicu, Crnjanski je objasnio da je želeo da
prikaže dubinu pada koji se može doživeti u životu, u emigraciji - a kod
Rusa, sve je najveće – od veličine zemlje do obima njihovih ličnih i
porodičnih nesreća, posebno kada su u pitanju bivši plemići.
Roman
o Londonu je poslednje veliko delo Crnjanskog (objavljeno 1971. godine,
ali pisano većim delom ranije – tokom pedesetih godina) koje bi se
moglo smatrati nekom vrstom romanesknog kontrapunkta njegovoj
veličanstvenoj poemi Lament nad Beogradom (1956).
Iako sastavljena u sasvim drugačijoj, formi, oba dela – roman i poema -
neka su vrsta velikog oproštaja, slika prolaznosti, labudove pesme,
ceremonije odlaska. Ljudska sudbina u oba slučaja oslikana je na pozadini
jednog grada – Beograda ili Londona. Ali dok je grad u slučaju poeme
sav blistav, romantično treperav, razigran – taj izmaštani Beograd koji
sija na horizontu poput mitskog Jerusalima na bregu večnosti – to je
London knjaza Rjepnina neka vrsta modernog Vavilona - mračan, siv,
ogromni grad - kulisa, pun senki i ljudi-zombija pored kojih knez
prolazi kao da se već nalazi na nekoj drugoj strani (ne)stvarnosti.
„Kao
mravi, gomile su hitale, ćutke, na posao, a hiljade i hiljade lica
prolazila, kao maske, u nekom ludilu...Život je uvek isti. Ustaje se,
trči na stanicu, stoji se, slepljeno, tesno u vozu, pa se izlazi,
automatski, iz podzemlja u Londonu. Nemo. Trči se u neki podrum, a vraća
uveče, posle rada, četrdeset godina tako...Otkud to u Engleskoj? Otkud
toliki pokojnici, milioni pokojnika koji u Engleskoj govore i šapuću?“.
Veliki
stilista, Crnjanski je sa Romanom o Londonu (700 strana) potpuno
promenio način priče u odnosu na svoju raniju prozu: to nije lirska
emotivnost i duboka melanholija Dnevnika o Čarnojeviću, niti očaravajuća
poetska epika Prve knjige Seoba, niti pikarska, silovita, slojevita i
uzburkana Druga knjiga Seoba. Skoro stalno prisutna poetika u prozi
Crnjanskog ovde je skoro nestala. Priča je sada sasvim prozna, bez
poetskih ukrasa ili zanosih rečenica. Poput velikog slikara pri kraju
stvaralaštva, Crnjanski je ovim romanom prešao u drugačiju stilsku fazu.
Ostavio je svoje dotadašnje briljantne boje i četkice, da bi celu
veliku fresku oslikao gotovo u elementarnoj monohromatskoj tehnici, tj. u
raznim nijansama sive. Ili poput velikog muzičkog majstora, rešio je da
poslednje godine knjaza Rjepnina opeva kao dugačku simfoniju (700
strana) virtuozno odsviranu na samo par instrumenata, u uskom molskom
tonalitetu i bez ijednog krešenda, ali uz mnogo složenih tema i stalno
ponavljanje nekih lajtmotiva. Cela pripovest o Rjepninu je ispričana kao
da vam se neko poverava - šapućući vam na uvo, lagano, pijanisimo.
U jednom intervju na temu pisanja Romana o Londonu, Crnjanski kaže: „roman
se izmenio. U njega se može trpati sve i svašta. Sada je roman samo
pitanje sadržaja. A vidite, pitanje forme je isto tako veliko pitanje
literature. Imao sam ambiciju da roman bude udešen prema toj ogromnosti i
glomaznosti Londona“.
Roman
o Londonu je veliko delo o usamljenosti i o tuzi. Utišana simfonija o
životu iz kog se iscedila poezija i koji je izgubio svoje čarobne boje.
Portret samoće. Pripovest o nostalgiji ispisana rukom najvećeg majstora
naše književnosti.
I za kraj jedan citat:
„Ona
je bila, očigledno, to veče, luda, željna čulne ljubavi, a kad su
legli, to veče, počela je da mu se daje, i da ga uzima, i grli, kao da
ga, posle dugog rastanka, željna koita, uzima na sebe. Bila je bestidna
to veče. Ležala je na njemu, do zore. Bila je toliko poludela da nije,
ni primetila, koliko je, - iako to krije,- njen muž ohladneo i daleko
od nje. Kad je, najzad, umorna, zaspala, Rjepnin je dugo stajao kod
prozora, kao da nikad više neće leći i zaspati.“
(piše: Duško Lopandić)