Friday, July 29, 2016

Gustav Krklec: Srebrna cesta, Crna ruža






Gustav Krklec

Srebrna cesta

1

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova –

izađi u noć...idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi...idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

2

Ti znadeš i sam, da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i – ako hoćeš – oluji prkosiš
olujom koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga, što te cestom prati.

3

Ne vjeruj noći, čovjeku ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik, što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć...idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže...
Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi!

Gustav Krklec

CRNA RUŽA

Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta
ruža mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra sa onoga svijeta.

Tu sam! Ali nisam ni dušom, ni tijelom,
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?

Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo,
sini sada, zoro od srebra i zlata.

Samo jedan pogled u nebesa plava,
u bistrinu rijeka što teku bez daha,
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.

Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!... O polja mirisna, i trave.

Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira,
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne –
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.

Sve to preliveno kapljom, bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka.


Antun Šoljan - Bacač kamena




ANTUN ŠOLJAN

BACAČ KAMENA

I
Istrčim bosonog na obalu rijeke,
na obalu rijeke sa hiljadu čaplji,
istrčim i stanem i dignem se na prste
da pogledam gore i dolje niz obalu,
iako sam stotinu puta već prije,

iako sam stotinu puta već gledao,
iako se ništa nije promijenilo,
otkako bacam duguljasto kamenje
finom i vještom duguljastom rukom,
na obali punoj jednakog kamenja
crnog i oblog, da ubijam čaplje.

Bit će, po oblacima, da je već jesen.

I tako u vječito jednaka jutra,
pred vječito jednakim obalnim kamenjem,
iako sam vještak i znadem zamahnuti,
iako sam stotinu puta već prije,
iako sam stotinu puta zamahnuo,
ja stojim, ne oklijevam, ja stojim, ne bacam,
iako je jesen i čaplje će otići,
ja stojim, ne bacam, jer treba pogoditi,
ne bacam, jer možda neću pogoditi
jedini pravi kamen što ubija
od sveg ovog, jednolikog kamenja,
ne bacam, jer možda neću pogoditi
to, a i čaplju, koju bih morao,
jedinu čaplju, koja mi pripada,

iako sam stotinu puta se zakleo
da uopće neću poštivati

izvjesne, sasvim izmišljene zakone.

II
I tako ja, najbolji bacač od sviju,
najvještiji vještak i znadem svoj posao,
koji bih mogao naslagati brdo
od mrtvih i mokrih duguljastih čaplji,
i nositi kaput od čapljina perja
i imati duga čapljina krila
na drvenom zidu iznad vrata,

i tako ja, najbolji bacač od sviju
sagnem se svaki put, dohvatim kamen,
kojigod kamen od kamena sa obale,
i rasipljuć snagu, najfinijim zamahom,
s najljepšim trikom ga bacam kudagod,

ga bacam kudagod u jesensko nebo
u jesensko bezbojno platneno nebo,
gde probijam rupe, kroz koje mi anđeli

zvižde ulične napjeve.

III
Kojigod kamen. Baci. I ne misli
na to da kamen kad napusti ruku
luduje svojim životom. Da snaga
nije više tvoja:

da tako sa kamenjem odlaziš odavde.
Ruka, pa rame, pa pleće, i tako
te možda i nema na obali rijeke,

gde pognuti čovjek sa mlohavim rukama
zamišljen podigne katkada kamen,
vagne ga dlanom i dugo ga gleda
i onda ga drhtavo, pažljivo baci
u rijeku, i onda se napola uspravi,
i pogleda gore i dolje niz obalu,
da li ga možda tko nije vidio,
iako se ništa nije promijenilo,
iako već odavno nikoga nema.

Jer je sam s kamenjem davno odletio,
a sve ostalo je vjerojatno način

na koji se, normalno, postaje star.