Tuesday, January 14, 2020

Siniša Srdić, priča "LICA BEZ LICA" / slike Vladimira Crnomarkovića


Siniša Srdić, priča „Lica bez lica“ (treća nagrada za kratku priču na konkursu „Tragom Nastasijevića“ 2019.)


Mali cvijet otresa kapljicu vode sa latice i strese se kao da se nečega prepao, ili ga je samo na trenutak razbudio dugočekani hladni povjetarac koji je baš ovo jutro odlučio da objavi skori kraj ljeta. Ipak ne izgleda tužno, već prije raspoloženo, budan, osvježen kapima kiše. Taman se umiri i izgleda kao da je završila njegova tačka a ono ga pogodi nova kapljica. Krupna kao fildžan potpuno ga okupa, rastrese do korijenja, a on čvrst i ponosan, kao sa reklame prigrlio svoje latice, ljubomorno im ne da da se opuste, otkinu i krenu niz mlaz vode. Listovi bršljana na zidu iznad glume da sviraju, pokušavaju da uprate spori ritam kiše, ali stalno ispadaju, griješe pa to izgleda kao potpuni nesklad, sve dok se malo dublje ne zagledaš. Onda počnu da otkrivaju neparne ritmove, sekvenca po sekvenca postaje jasna i otkriva višu muziku, teško razumljivu običnom čovjeku. Oblaci u daljini presvlače planinu, kao da joj skidaju pidžamu pa oblače radno odijelo. Rano je, tek koji minut iza šest. Dan se prikrada, ali sunce se još krije iza tamnih ciglenih kuća. Ptice najavljuju jutro. Ova uloga je nepravedno data pijetlovima koji kao da ne spavaju, kukuriču po čitavu noć. Ali ptice, one su te koje se probude baš pred samu zoru i krenu da pjevuše, da se dozivaju, kao da uz kafu dogovaraju rute za današnje letove. Pločnikom preko puta teturaju dva pijana studenta, vode odvojene razgovore, mrmljanja, svaki uvjeren da ga onaj drugi sluša i razumije.
Kiša prestade odjednom, kao da neko zavrnu slavinu. Kapljice sa krošnji drveća su uznemiravale tek umirene lokve na pločniku. Zadirkuju ih, ne daju im mira, gledaju sa visine svoje odraze kako se krive i igraju. Da bar na kratko utale želju za pokretom. Nekoliko stepenica iznad, u uglu vrata malog pauka probudi pomijeranje mreže koju je pleo čitavu noć. Tek što je završio uvidi da je odabrao pogrešno mjesto za skućiti se, vrata se polako otvoriše i sav njegov trud se pocijepa u nekoliko sekundi. 


Vrata se otvoriše, a na otiraču se stvori par, ne novih, ali dobro uglancanih tamno plavih starki sa bijelim pertlama, koje vidno raspoložene pozdravljaju jutro. U njima je ne tako visok muškarac, pravog držanja, malo duže neuredne ali lijepe crne kose. Na majici mu se jasno iscrtavaju jaka ramena, dobro utrenirane otečene grudi i ruke. Vrat širok snažan, nešto uža brada, sitno izbačena naprijed, na kojoj balansira lice. A lice? Lica nema. Nema usana, nosa, obraza, očiju, obrva. Tu je tek dio čela i sitne izdužene uši. Kako je svjetlost još prigušena ono izgleda kao siva masa, oblak koji je nešto svjetliji u sredini, na širem prostoru gdje bi trebao biti nos. Na osnovu držanja i odjeće on odaje utisak samouvjerenog jakog mladog čovjeka. Ali na licu bi trebalo da piše ko je on. Koža bi trebala da oda starost, oči mudrost, nos ćud a usne karakter. Bez lica su tu samo korice, nema suštine.
Strči veselo niz stepenice, zakači dijelom starke u lokvu na pločniku i ne obazirući se krenu laganim korakom niz ulicu. Visoko podignute glave kao da lebdi između pločnika i krošnji drveća. Čovjek je koji voli jutra poslije kiše. Tada je sve oprano, svježe, priroda se oboji jakim tamnim bojama, sve nekako oživi. 
Malo niže u sljedećoj ulici na trafici radi punija gospođa, bujne kovrdžave kose ofarbane kana bojom. Ova prijatna žena provodi dane krišom čitajući ljubavne romane i galameći na djecu koja uporno pokušavaju da ukradu sladoled iz frižidera ispred. Taman je složila novine na pult i zavalila se u svoju stolicu da malo predahne, kad je omete čovjek bez lica koji se tu zaustavio nešto da kupi. Ona se trže priđe bliže i ne primjećujući ništa neobično upita ga.
„Izvolite.“
Glava joj je kroz otvor prozora izgledala kao portret uramljen okvirom šaltera. Portret koji na trenutke oživi hladni povjetarac u njenoj kosi. Kada ga bolje pogleda, nasmiješi se:
„Aaa Simon pa to si ti, nije te bilo nekoliko dana. Ovo jutro ćeš uzeti kutiju Česterfilda, Blic novine i Orbit žvake.  Sve zajedno šest i sedamdeset.“
Simon izvadi sedam maraka klimnu glavom kao znak da mu ne treba kusur, pokupi što mu je gospođa spremila i krenu. Ona ga zaustavi, uze crveni marker i nacrta mu osmijeh, onako traljavo, sa svega nekoliko linija, ali bio je to osmijeh koji je nedvojbeno odavao zadovoljstvo. Nacrta mu i nos ali samo kao jednu vertikalnu i jednu kratku horizontalnu liniju te dva kruga kao oči. Simon se zahvali i onako naškrabanog, ali srećnog lica krenu dalje. 


Kako je odmicao, u ulicama počeše nicati velike zgrade umjesto drveća, dugi betonski pločnici, a sve manje trave. Slika poče postajati više siva, a manje zelena. Komunalci su užurbano odvozili smeće iz prepunih kontejnera. Sve više ljudi se pojavljivalo na ulici, tu su spori dokoni penzioneri koji se raduju novom jutru, mladi trkači, ljudi u odijelima, građevinari, bogate gospođe u bade mantilima sa malim čivavama. Dio ih je srećan i uzbuđen, prepoznaju čari jutra a dio hoda još sa jastukom ispod glave, otrgnuti od kreveta protiv svoje volje.
Najednom ulicu prekri prijatan miris svježe pečenog peciva. Dolazio je iz podnožja jedne od zgrada gdje je moderno uređena pekara. Marija koja tu radi je upravo iz peći izvadila peciva sa sirom i marelicom i krenula u tepsije da slaže pite koje su bile na redu za pečenje. Krajičkom oka spazi Simona kako prolazi ispred. Ostavi na trenutak svoj posao dođe do vrata i pozva ga da uđe. Simonove starke zastadoše i bez razmišljanja ušetaše u pekaru kod mlade Marije. Ona stoji iza pulta krupnih tamnih očiju, crne kose koja izgleda kao da joj je svaka dlaka uvećana nekoliko puta, vidno srećna što ga vidi.
„Simone, ovo jutro ćeš da voliš pecivo sa marelicom i sirom koje sam tek ispekla, te šolju crne kafe sa malo mlijeka. To ti je tri i trideset.“
On plati, nasmiješi joj se svojim iscrtanim osmijehom i krenu. Ona ga zaustavi, uze olovku i nacrta mu trepavice, bore smijalice i krive linije na rubu usta. Malo mu popravi osmijeh, pa sad izgleda kao da mu se vide zubi, te nacrta jednu rupicu na nosu kako bi bolje osjetio miris marelice. Simon krenu, a Marija ostade na vratima gledajući za njim, sve dok joj ne posta hladno pa se vrati kod tople peći.
Par stotina metara niže nalazila se velika staklena zgrada banke u kojoj Simon radi. U prizemlju je potpuno sterilna ogromna prostorija. Tu su dvije umjetne biljke u ćoškovima i nekoliko udobnih, kožom obloženih klupa, poredanih uz staklo do ulice. Prvi klijenti su već nestrpljivo čekali ispred ulaza da se banka otvori. Nekoliko njih, bez riječi Simonu nacrtaše par malih crtica na licu dok je tuda prolazio. Simon uđe unutra, u garderobi obuče bijelu košulju i kravatu u zaštitnoj boji banke, malo popravi frizuru i požuri da sjedne za šalter broj 8. Iz sefa sebi donese novac sa kojim će raditi, a ispred sebe poreda niz uplatnica, ugovora, zahtjeva za kredit kako bi mu bili na dohvat ruke. Kada je sve namjestio sa dna ladice izvadi masne bojice i postavi ih na pult. Pogled mu je lutao ograničen šalterom sa donje, a zaštitnim staklom sa gornje strane. Posmatrao je ljude kako žure ulicom, osluškujući šum vlastitog disanja.
 Radna kolegica sa šaltera pored mu prebaci čitavu gomilu odbijenica za kredit.
„Simone ti ćeš ovo sa zadovoljstvom prozvati u toku dana, kada bude manje posla.“
Simon klimnu glavom, a ona uze bojice pa mu nacrta malo rumenila u licu, te za nijansu prepravi desnu stranu usne dovoljno da osmijeh ne bude toliko prijatan kao do sada. 


Prvi klijent, stariji, naoko fin gospodin u sakou iz sedamdeset i neke, uredno podšišan i obrijan. Naslonjen na izrezbaren, dobro uglančan štap, kaže poranio da plati račune. Iako su mu računi bili samo izgovor, način da ukrade malo razgovora, ublaži samoću. Ispitivao je o svim proizvodima banke, pravio duge pauze, kao da razmišlja koja opcija štednje mu je najbolja. Na kraju plati račun za struju, nasloni štap na šalter i primače se Simonu:
„Dragi moj, sada ćeš mi donijeti čašu vode, ali pripazi da ne bude mnogo hladna“
Simon bez pogovora ustade, donese djedici čašu vode sa aparata, a on popi vodu pa uze plavu bojicu. Podeblja Simonu krive linije na uglu usana, malo zategnu, ispravi osmijeh tako da izgubi prirodnost, posta malo izvještačen. Doda i malo plave ispod očiju okrenu se i polako ode kroz velika staklena vrata.
Nakon njega, na šalteru su se smijenjivali kao na traci. More različitih duša, svaka sa svojim tovarom precrtavala je na Simona dio svoje osobnosti, trenutnog stanja. Neko je crtao sa smislom kao pravi umjetnik posvećen svom radu, obraćajući pažnju na svaku sjenu, svaku konturu, ali većinom je to bilo samo puko škrabanje bez osjećaja, marenja. Samo da dobiju ono što žele, što prije ispuste bojice iz ruku i zabave se svojim dosadnim životima. Bilo je dobronamjernih koji su pokušali sve da obrišu, pa krenu iznova, ali lice ne dozvoljava, svaka povučena linija ostaje tu gdje jeste, pa je jedino moguće precrtavati preko, dodati novi sloj u nadi da će sve prekriti . Kako je vrijeme odmicalo i pravim strpljivim slikarima je bilo teško sakriti škrabotinu, nepromišljene linije povučene jakim pritiskom olovke.
Nakon desetočasovne smjene, starke se ponovo nađoše pred vratima kuće. Izu ih četrdesetogodišnjak suvog izboranog, nepravilno tamnog lica. Jasnog ukočenog vještačkog osmijeha, sa jakim, zgrčenim, blago modrim usnama. Neproporcijonalno velikog nosa, napola zatvorenih nozdrva. Čelo mu je malo, paralelno izrezbareno, a obrve guste, crne, sa po kojom iskustvom obojenom dlačicom. Oči krupne, širom otvorene premazane tužnim nijansama sjaja. A podočnjaci malo tamniji, odaju umor koji predugo traje.
Tokom noći se linije počeše brisati, prvo izblijediše one debele, jače povučene, zatim iščeznu boja. Do jutra sa lica nestadoše i najsitnije tačkice.


U postu su korišćene slike niškog slikara Vladimira Crnomarkovića.



Saturday, January 4, 2020

Intervju sa Markom Tomašom (objavljen u slovenačkom časopisu "Provinca" br. 7, juna 2018. godine)


            Marko Tomaš jedan je od najznačajnijih autora i jedno od najzvučnijih imena na književnoj sceni čitavog prostora nekadašnje Jugoslavije. Rođen je u Ljubljani 1978, osnovnu školu završio u Mostaru i Kljajićevu, a gimnaziju u Somboru. Studirao je pravo, književnost i novinarstvo u Mostaru i Zagrebu. Pored toga, živeo je i radio i u Sarajevu i Splitu. Vodio je splitsku knjižaru UTOPIA, koju poznavaoci nazivaju kultnom i u kojoj je stasao čitav pokret mladih splitskih autora. Jedan je od pokretača i urednika časopisa KOLAPS i biblioteke koja mu pripada. Pesme su mu prevođene na više stranih jezika: između ostalog na italijanski, poljski, nemački i engleski. Nagrađivan je, čitan, jednako slavljen od publike i kritike. 



            Najvažnije stvari o Marku Tomašu saznajemo iz njegovih pesama, proznih napisa, kolumni, intervjua, ali i nastupa na promocijama i književnim večerima, koji odišu spontanošću, iskrenoću, pozitivnom energijom i interakcijom svih učesnika. Autor pleni neposrednošću, no njegova poezija nije laka. Ona nas suočava sa traumatičnim vremenom u kome živimo, ukazuje na posledice nedavnih sukoba i ratova, gubljenje smisla i ljudskosti. Ipak, ona je prijemčiva, iskrena, ogoljenih misli i emocija, tuge i nedoumica; zavodi snagom umetničkih slika, melodijom i ritmom, izrazom u potpunosti savremenim, ali takvim da se jednim delom oslanja na najprobraniji deo književne i umetničke tradicije. Nadasve je katarzična.  
            Marko Tomaš je antifašist „srca smrskanog kao kost“; on stvara vlastitu mitologiju „razdragan od velikog kosmičkog ništavila“; želi da shvati pravo značenje velikih reči i najvažnijih istina. Iako se ne oseća iskupljenim, u njegovim pesmama svoje mesto nalaze i oni obični, sitni, neviđeni, zaboravljeni, izgubljeni u metežu vremena koje nam je dodeljeno, u praznini 21. veka koji živimo, i sami prazni i usamljeni. Njegov narod nisu oni koji se kite bilo kojim ispražnjenim i obesmišljenim imenom nacije, već dobri i čestiti ljudi sa kojima se može pošteno živeti. Njegova poezija nije revolucija; revolucija nije ništa drugo do skup praznih parola. Rat je najčudovišniji čovekov izum, a mir zasnovan na takvom izumu, branjen i održavan mržnjom i granicama, bezvredan je i lažan. Marko Tomaš nema sluha za takav svet, gluv je za stvarnost u kojoj sve zvuči poput naređenja. Njegova poezija je utoliko otklon, potraga, neka vrsta molitve. Po mišljenju čitalaca, ona čini da svet ipak, makar na kratko, postaje podnošljivije mesto za život.


1.    Često Vam u intervjuima postavljaju pitanja o politici, odnosu bivše Jugoslavije i sadašnjih država na njenim prostorima i Vašem jugoslavenstvu. Da li je, po Vašem mišljenju, to rezultat naše stvarnosti, rezultat verovanja da savremeni pesnik mora da se osvrće na takva pitanja, ili Vaša poezija provocira na takva pitanja?

-    Splet je to raznih okolnosti ali i rezultat moje otvorenosti po tom pitanju. Nekada vjerujem da je korisnije govoriti o tim stvarima kad već dobijam nekakav medijski prostor i ljude navodno interesira što imam za poručiti pa onda, kao, što ne iskoristiti to da iskažem svoje političke stavove koji su potpuno izvan mainstream političkog razmišljanja.


2.  Po nekim izvorima, Dilan je na pitanje da li očekuje da njegova poezija promeni svet odgovorio da ne očekuje, ali da piše kako bi pokazao da se izuzima iz takvog sveta. Šta mislite o toj poziciji? Je li to pošten odnos ili eskapizam?

-        Mislim da je to legitiman stav. Svaki stav je legitiman. Čovjek na to ima pravo. Zapravo, na neki način sam sličan vlastiti stav iznio u odgovoru na prvo pitanje. Želim da je moja pozicija tu jasna. Time i moj odnos spram svijeta. Ali ne očekujem ništa više od toga. A ne bih rekao da je to eskapizam. Svatko od nas ima svoj način na koji vodimo svoje ratove. Na žalost je podvala da je život rat, borba uspjela i sad umjesto da živimo u miru sa sobom i okolicom mi se borimo jer nam nema druge, stvari su tako postavljene. A borimo se, neki od nas, tek da nas se ostavi na miru, da nam se pruži mogućnost da izaberemo živjeti kako želimo.

3.    Ima i takvih pristupa književnosti po kojima je njena glavna uloga nedopustivost zaborava. I u regionu (a pogotovo u BiH) piše se o ratnim strahotama, masovnim grobnicama i slično. Adorno je tvrdio da je nemoguće pisati poeziju posle Aušvica, međutim, poezija se i dalje piše, a u periodima posle ratova ponekad nastaju i najznačajnija pesnička ostvarenja (dovoljno je da se podsetimo plejade značajnih stvaralaca u Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata). Da li imate neko objašnjenje?

-       Imam i nemam. Ono što bi moglo biti objašnjenje je sigurno samo pokušaj objašnjenja, jedan djelić cijele slagalice zvane istina. Problem je što nijedna generacija, barem kod nas, nije imala dovoljan odmak od rata da ga gleda kao na nešto strano. Svaka generacija na ovim prostorima živi do grla ukopana u posljedice posljednjeg rata na ovim prostorima. Zato je on tema kao najveći spektakl koji se može odigrati u ljudskom životu. No, čini se da ništa ne uspijevamo naučiti iz vlastitih i iskustava prethodnih generacija.

4.    U pesmi „Vješala“ kažete: „Kada napišem ljubav, hoću da svatko zna šta to znači“. Pisano je o devalvaciji velikih ideja i reči nakon perioda ratova i razaranja. Da li reči – sloboda, istina, dobrota, nacija, ljubav, praštanje, bratstvo  – danas mogu da se na isti način nađu u pesmama kao u, recimo, 19. veku? Da li se nešto nepovratno promenilo ili se posle strašnih istorijskih epoha pokopaju mrtvi, zacele rane, a zatim nevinost biva ponovo uspostavljena sa novim generacijama?

-      Tu sam izrazio svoju želju, čežnju točnije, da istinski spoznam značenje te riječi i značenje svih tih velikih riječi i ideja. A s punom sviješću da je to nemoguće. Da su moji pokušaji da to učinim samo jedan mali dio velike ljudske čežnje. Problem je tog dovođenja u pitanje velikih ideja. Jer ja mislim da su nam one najpotrebnije upravo u trenucima triježnjenja od velikih užasa. No, to se izbjegava jer proroci rata, oni koji nas u njega vode, uvijek se pojave kao svećenici koji tvrde da znaju odgovor na ta pitanja, kao oni koji znaju stvarno značenje tih riječi. Tako nam te ideje nakon užasa bivaju ogađene i onda se vremenom od njih ograđujemo što je potpuno pogrešno. Jer to nije nikakva emancipacija. To je opet bježanje od uzroka, neshvatanje istih. Užas se događa zato što se čežnje pretvore u strah a strah u mržnju.

5.   Može li se čovek (pesnik) danas diviti svetu i pisati ode, himne, hvalospeve? Ili mu preostaju samo „nihilističke molitve“?

-       Pjesma dolazi s istog mjesta otkuda izvire molitva. Preduvjet je osjećaj poniznosti, svijest da smo sićušni, ništavni i nebitni. Ona je spona, most ka apsolutu, želja da budemo povezani s njim kako bismo nadišli našu krhkost i osjećaj samoće i bespomoćnosti koji dolazi s tom sviješću. Sve je, dakle, moguće. Nekada treba izraziti beznađe, nekada ushit. Izvor je isti. A on je bitan. Naša osobna pozicija uvijek je ona s koje krećemo na putovanje, otuda posmatramo sve oko sebe bez obzira na to kuda smo stigli.

6.   Robert Krili piše: „pesma iznad svega upućena praznini, to je hrabrost neophodna“, a Oktavio Paz govori o „bratstvu nad prazninom“. Vi govorite o tome kako ljudi prestaju biti stvarni, o pronalaženju načina da se do njih dopre, premosti daljina i isprovocira otvaranje. Ako je bratstvo ostvarivo samo još preko iskustva umetnosti, kako ga ostvariti sa ljudima koji to iskustvo nemaju (i da li postoje takvi ljudi)?

-      Pa da, praznina, nepoznato, beskrajno, apsolutno s kojim se trebamo povezati kako bismo bili dio nečeg većeg, božjeg projekta, nauma svevišnjeg. Tražimo utjehu, tamo nam se čini da ju je jedino moguće pronaći. Kao što ju tražimo u drugim ljudima. Ali nužno je spojiti se s nečim izvan sebe, biti dio nečega. To je ta težnja za bratstvom, jedinstvom. Jedan njezin segment, barem.

7.     Kako tačno objašnjavate, u jednom intervjuu pomenuto, zanimanje „biti JA“?

-     Samo biti. Postojati. To je, recimo, moja želja. Već samim tim što smo rođeni imamo nekakvo pravo na dostojanstven život. Malo je to izvučeno iz konteksta ali čini mi se jasno što sam htio reći. Želja da se čovjeka oslobodi moranja, ambicija koje, po meni, ne vode nikuda osim u dalje produbljivanje jaza među ljudima. Čovjek je doživio nevjerojatan tehnološki napredak a da mu je najveći misterij ostalo obično, jednostavno postojanje neopterećeno statusom, mjestom u društvu.

8.   Pišete: „Marko Tomaš nadasve obožava živjeti, putovati, radovati se...posmatrati planine...“ Izgleda da bez lepote i ljubavi svet ne bi bio ni tragičan; utoliko svu njegovu tragičnost vide i najdublje osećaju upravo oni najosetljiviji na lepotu, ljubav, mogućnost ispunjenja. Jedna od tajni velikog dometa Vaše poezije je njena iskrenost, samim tim odsustvo patetike. Stiče se utisak ne samo da ste se ogolili do kože, već da ni kože nema da zaštiti od nadiranja spoljnih opasnosti. To se svakako ne može naučiti, sa tim se mora biti rođen. Koliko je teško živeti bez takve zaštite?

-      Osjećaj nezaštićenosti je katkad užasavajući. Ali problem je taj što si postavite pitanje pa zašto se uopće moram štititi, u kakvom to svijetu živim ako je gotovo pravilo da ćeš potpunom otvorenošću biti ugrožen, jer drugi će iskoristiti tvoju poziciju izloženosti da te povrijede. Ljudi to gotovo instiktivno rade. Dođu i šutnu psa koji leži u miru i ni na kraj mu pameti nije da će time izazvati nekoga da ga šutne, ali hoće – čovjeka to izaziva, daje  mu neku iluziju snage. Lako te je povrijediti. To sobom nosi puno razočaranja. Puno toga ti potvrdi loše mišljenje o svijetu i ljudima. I to je žalosno. Ali to je tako. Nije do mene. Ne mislim da se trebam štititi iako često čeznem za nekom izolacijom. Naprosto toliko zlobe i gluposti umori čovjeka i nekako poželi da je što dalje od izvora toga.


9.    Pojavom društvenih mreža poezija se vratila u žižu interesovanja, pa ona sad komunicira i sa ljudima koji ne kupuju knjige poezije, niti posećuju književne večeri. To menja jezik poezije, ali je nužno ne obezvređuje. Da li verujete da je potreba za poezijom nasušna, da se ona danas vraća funkcijama koje je imala narodna usmena književnost i da se dobra poezija može obratiti velikom broju ljudi, a da ne izgubi poznavaoce književnosti visokih zahteva? Čini se da Vama to uspeva?

-        Ne znam ako mi uspijeva balansirati na tom rubu. Volim vjerovati da je moj umjetnički koncept jasan ali često ispadne da nije, da ga neki tumači pjesništva ne razumijevaju. Danas je po meni za umjetnost ključna iskrenost, ali potpuna iskrenost, gorepomenuta ogoljenost. To je jedino što je ostalo kao umjetnički alat u ciničnom svijetu. Kako rekoh, vjerujem da je poezija molitva. Čovjekova potreba za molitvom, obraćanjem svevišnjem je nasušna. Tako je onda i s poezijom.


10.  U pesmi „Trgovac tugom“ kažete: „ja pišem kako bih potvrdio svoje postojanje u drugim ljudima“. Međutim, u istoj pesmi su i stihovi: „trebao bih zagovarati totalno uništenje svega ljudskog, ali žao mi je majki, žao mi je onih koji su živjeli za druge ili nisu živjeli nikako“. Izgleda da je Vaša poezija mesto gde se, takođe, potvrđuju i drugi, oni neviđeni, čije čežnje, kako kažete, ostaju svima nepoznate. Da li biste se složili sa tim da Vaša poezija, na taj način, može da se okarakteriše i kao neka vrsta potvrde ljudskosti i smisla, uprkos praznini stoleća, urušavanju vrednosti, samoći?

-    Ne znam da li moje pjesme išta potvrđuju osim zbunjenosti kao čovjekovog jedinog istinskog političko društvenog stanja. Izgubljenosti, takorekuć. A sve zato što živimo jedni pored drugih jedni drugima gotovo potpuno nepoznati. Ne otvaramo se nego prepuštamo tuđim tumačenjima da nas oblikuju, oblikuju predstavu o nama. I tako živimo u nekoj vrsti predstave, privida, usamljeni a sve što trebamo je pokušati proniknuti iza onoga što nam se na prvu čini jasnim. Ne živimo u svijetu suštine nego u svijetu predstava. Pa su i ljudi prazne ljušture i sve je ispražnjeno od značenja, smisla, složenosti. Ja samo pokušavam dokučiti što ima iza onoga što nam se servira kao jedina istina. A mi se skrivamo jedni od drugih, podilazimo svijetu predstava jer se bojimo biti povrijeđeni. Loša iskustva su nam postala dio DNA, plašimo se gotovo instiktivno.

11. Da li Vam se dešava da odbacite neke već napisane pesme? Da li pišete samo u naletima inspiracije ili postoji nešto što bi se moglo nazvati poetskim odnosom prema mislima i rečima, prema celokupnom životu? Na društvenim mrežama dostupni su audio-vizuelni zapisi na kojima čitate Vašu poeziju. Da li je u proživljenosti tajna Vašeg vrlo efektnog čitanja sopstvenih pesama?

-        Ima tu i nešto zanata. Ja sam praktički odrastao na radiju. Kao klinac sam s kolegama iz škole vodio neke emisije omladinskog programa. Nekad su učitelji bili strogi, znala su se pravila zanata pa su nas, iako amatere, učili kako pravilno izgovarati tekst. Osim toga, imate zareze, točke, kraj stiha, sve se to treba čuti kada čitate tekst. I tako, ne mislim da je to išta posebno osim pravilno i razgovijetno pročitanog teksta. A pišem uvijek razrađujući unaprijed osmišljen koncept. Jako je malo toga što prepuštam slučaju. A jako puno radim i ne mogu si baš priuštiti da pišem tek bilo što, nešto neupotrebljivo na koncu. Ima stvari koje odbacim, ali jako malo jer uglavnom sve što započnem ima unaprijed određenu funkciju u nekoj cjelini.

12. U Vašim pesmama nailazimo na imena pisaca sa kojima Vaša poezija korespondira. Tu su Arsen, Leonard Koen, Venedikt Jerofejev, Pesoa, Visocki, T. S. Eliot, Vitmen, Keruak i drugi. Iako takva pitanja nisu naročito popularna među piscima, koga biste još izdvojili, naročito među mladim piscima čija je afirmacija tek u usponu?

-       Dosta tih ljudi su mi prijatelji. Ne bih, kako se to kaže, volio nekoga izostaviti. Svakako su oni koji su mi prijatelji samim tim što su mi prijatelji oni koji snažno utiču na moj rad.

13.  Da li mislite da je u Vašoj poeziji, od zbirke do zbirke, dolazilo do nekih značajnijih promena, i ako jeste, u kojoj meri to zavisi od spoljnih okolnosti, a u kojoj meri od promena u duhu i telu?

-       Itekako. Prvu sam zbirku napisao s 19 godina. Objavljena je kada sam imao 21. Gotovo da se kroz moje zbirke može pratiti moj razvoj kao čovjeka, mijenjanje životnih okolnosti itd. S oklonostima se mijenjao i moj pristup pjesničkom jeziku. Drugačije sam u određenim razdobljima vidio njegovu funkciju, sve se to odražava na konačni proizvod. 

14.  Kako biste, u par rečenica, objasnili razliku između poezije i proze?

-      Poezija je, recimo, fotografija, a proza film. Trenutak, čista emocija, atmosfera otvorena tumačenjima i s druge strane sposobnost da se ispriča priča, prikaže kompleksnost odnosa itd.

15.  Da li mislite da na stvarnost možete više uticati kao novinar, kolumnista (putem medija) nego putem poezije?

-   Ne mislim da uopće mogu utjecati na stvarnost. Ja samo komuniciram. Katkad provociram, pokušavam natjerati ljude da razmisle. Toliko si utvaram da mogu. Toliko se i trudim učiniti. I poezija je medij. Ima svoj ograničen domet ali ga ima.

16.  Nekad se govorilo da su pesnici svežina sveta, danas više izgleda da su savest sveta. Da li bi se moglo reći da savremena poezija poručuje da je svet preopterećen krivicom? Da li je to slučaj samo sa poezijom nastalom u regionu ili se slični tonovi mogu naći i u novijoj poeziji koja dolazi izvana, iz velikog sveta?    

-    Iskreno, slabo znam što se događa u velikom svijetu u poeziji. Znam nešto ali to je pretpostavljam jako malo. Drugačiji je kontekst. Drugačije su i potrebe ili ono što ljudi koji pišu vide kao potrebe. Poezija valjda nije sudski proces pa da tražimo krivce. Krivac se ionako zna. Čovjek, ljudsko biće je krivac. Biti savjest je velika odgovornost. Nadam se, bolje po svijet, da mu ja nisam savjest.

17. Šta novo možemo da očekujemo od Vas u narednom periodu? Da li je u pripremi nova pesnička knjiga?

-      Po prvi put u posljednjih 15ak godina pišem pjesme bez unaprijed zadanog koncepta. Da li će to biti ukoričeno stvarno ne znam. Još manje znam kada će to biti. Pokušao sam raditi neku prozu. Kad završim znat ću i što s tim dalje. Možda, dakle, bude svašta, a možda i ništa, neka tišina. Obzirom da sam jako umoran vjerojatno bi ta tišina bila najpoštenija i najčišći izraz mog stanja.

18.  Postoji li nešto što biste Vi sami želeli da kažete čitaocima Province?

-          Nemojte se plašiti života. 


Intervju vodila: Jadranka Milenković za "Provincu"
Fotografije: Milena Goševski