Tuesday, January 9, 2018

Mensur Ćatić PESME

Mensur Ćatić

OTAC, NAJSLABIJA TAČKA

(Miroslavu Grujiću)

Ono što sam ja govorio njemu sad govore meni
moje kćeri: kad ćeš već jednom odrasti, babo?
Izgledao je ponekad zaista kao dijete za uho
dotegljeno kući iz neke opasne igre gdje je mati
ružila ga često: tebi bolan, svako dobar, Senahide
voliš ovog, voliš onog, vjeruješ, vjeruješ, vjeruješ
a djeca nam zbog toga još malo pa kašika ni
tanjira neće imat. Kuća će nam se od toga srušit.
Ne boj se biti slab, govorio mi je skoro krišom
kao da odaje najveću tajnu ovoga svijeta. Naše
najslabije tačke drže cijelu konstrukciju svemira.
I vremenom sam puštao da mi do bola trne rame
pod naslonjenim glavama umornih prolaznika uplašen 
da će se od svakog izmicanja treskom srušiti nebo.
Vremenom su se zaista rušile kuće pa i naša s njima.
I jednog dana sam se toliko putem zapričao s njim
da sam se kući vratio samo s njegovom sjenom.
Ostao je tako putem ukopan u pola moga osmijeha.
Svijet je ostao stajati samo na onome čemu nikad
nisam našao pravo ime i zbog čega ga je mati ružila.

DJEČJA HIRURGIJA

U filmu Otac na službenom putu
umjesto da Titovu štafetu preda općinskom čelniku
mališan se zbuni i ponese je svome ocu.
Maločas mi je zazvonio telefon.
Kći krenula na hirurgiju da prvi puta sudjeluje
u nekom operativnom zahvatu
i umjesto kolege greškom nazvala mene.
Najtoplije i najpotpunije slike ovoga svijeta.
Tehnika: akvarel, nepogriješivost kratke dječje zabune.

ROMAN O VRISKU

Vrata u svome imenu imaju izdužen majčin vrat
i pogled u kojemu daljina proždire srce
Vrata su najljubavnija skraćenica
onih kojima suza neće dati da kažu
znaj da te volim i čekam
Roman o vrisku
onih koji su se vratili
i onih koji ih nisu dočekali

HLJEB U HALJINICI

Fejko mi je ispričao kako je umro. Trčao u snu za nekom Ajkom.
Rodio sam se kao gladni prosjak, nemam ponosa, kaže.
Ona je bijela vekna i vruć hljeb u haljinici.
Budio sam se i gledao je kroz prozor. Ona tako na putu uvijek 
stoji i čeka me. Trčao sam za njom da je stignem i zagrlim.
Zastajala je na izlazu iz grada i gledala me u oči, prijatelju.
Da vidim da se budim od njenog pogleda. Da je život
dugi, dugi niz buđenja. Prolazak kroz mnogo svjetova 
njenim bosim nogama prošiven kao stara knjiga. I tako sam se
na zadnjoj stranici probudio u krevetu pored nje. Spavala je.
Tako sam trčeći kroz svjetove prešao iz svoga sna u njezin 
i nestao sam kad se probudila. Kad je otvorila oči 
probudio se opet ovdje kao pastir. Sunce ovo isto i koza
ova sitna moja jedina što neće više da jede. Gladna kao prazan list.
Ova što samo leži i gleda u daljine i travu dok zarastamo kao rana. 
U tu misao da je smrt samo čekanje. Otkad se rodih, gladniji od nje.

DOZIVANJE LJUDI

Ako ti gori kuća
vatru ne možeš ugasiti riječima
ali možeš dozvati ljude.
Ako ljudi gore od strasti
onda im ne trebaju riječi
i ne mogu im ništa.
Ali ako vjeruješ da je samo ljudskost
ono što strast čini ljubavlju
onda ćeš dozivati ljude koji gore.

NOĆ S HLJEBOM

Eto, tako, budi mi dobro
i neka tvoja sadašnja radost
dadne smisao svakoj ljudskoj rani
jer ja sam uvijek vjerovao, dušo
u čudesnu moć tvoga osmijeha
i pravednost ovoga svijeta
mjerio po tvojoj sreći
ne brini, ja sam dobro i otkad si otišla
ne prestajem se smijati i šaliti
Imam i jedan trik sa tvojom studeni
zaledio sam jezera oko Vladivostoka
i gledam nasmijana lica djece
koja se noću tamo dolaze klizati
a zid u mojoj sobi ovako se smije
poblijedi kao kreč i zanjiše
paučine u svojim ćoškovima.
Meni je to baš, baš lijepo i smiješno.
Znaš šta je govorila moja mati?
Ako ne operem noge pred spavanje
doći će miševi i lizaće mi prste.
Mrvice hljeba pale sa stola
cijele će noći plakati.
Kako je samo smiješna moja mati.
Kažem ti da sam posve dobro
samo me ruke bole, dušo
i noćas tako, tako se bojim
jer moram prvi puta leći i zaspati
pored naše mrtve ljubavi.

PORTRET

Zadnji put sam vidio sebe
kad sam izvadio prvu kofu vode iz bunara
Bio sam blijed, valovit i imao velike oči

ISTRGNUTA PTICA

danima ne pišem ništa
pero mi samo
crta neke valove
i leži dugo na paperjastim
i bijelim prazninama
između linija
dođe mu tako
i boluje
istrgnutu pticu


PTICE U VRTU MJESECA

dok me je voljela Zehra
dešavalo se da neke riječi
iskoče iz njenih misli
kao iz vozića
u luna parku
i potrče meni
besmisleno
dječje
(znam,znam,znam, ne mogu
riječi trčati
i ne vide se)
čineći čudesnu sliku
kad zatrepere između ringišpila
drvenih konja i lutaka od velura
i tako nehotično otkriju
neku veliku
tajnu ovoga svijeta

PSEĆA TRILOGIJA

Vučjaka smo zvali Foksi a lane smo zvali Lanko.
Foksi je bio ljut i opasan ali lane
je voljelo jesti iz njegove posude.
Vučjak se pužući povlačio unazad da ga ne uplaši.
Uzvrpoljen od dragosti ponekad bi stavio šape preko očiju.
Cijelog sam života takve stvari očekivao od ljudi
žena, vodoinstalatera, profesora, književnih kritičara.
Lane naći u riječima
*
Psi lutalice su noću upadali u avliju da rastrgaju lane.
Izlazio sam da ih tjeram i Foksi se nadljudski borio s njima.
Nalazio sam ga ponekad jutrom u ranama. Lanetu
mali, tek iznikli rožić jedne noći su slomili.
Puštao sam ga u posavske njive iza svoje kuće
jer u knjizi nekog Francuza ,,Divljač" tako piše
kad im dođe vrijeme parenja ako su sami zalete se u zid i ubiju.
Ubili su ga lovci premda nije bila sezona lova. Ali pravila
dopuštaju odstrel hendikepirane divljači i van sezone.
a njegov slomljeni rožić bio im je dovoljan za to.
Neko sam vrijeme kanio ubiti toga lovca.
Nisam to očekivao od ljudi
*
Kad sam otišao na studije moji su Foksija dali
divnome čovjeku Hajri Hadžidediću u Modrički Lug da mu čuva imanje.
Otišao sam jednom da ga posjetim. Stegnuo mi je šapama nogu.
Nije mi dao da odem. Cvilio za mnom. Posavina je to, ravnica.
Čulo se i odjekivalo do Odžaka


JASENJE LIŠĆE

Pogledali smo u istom trenu
drveće na drugoj strani
a onda se jedna stara vrba odlomila
od obale i stropoštala u vodu.
Znači tako se umire, rekla je
Sišli smo onda nizvodno i prešli preko mosta
Otišli u stari vrbak i odatle gledali
mjesto na kojem smo do maločas stajali.
Vidi se da smo bili tamo. Po onom jasenu, zar ne
rekla je i zagrlila me
Nekad volim a nekad ne volim
što smo zajedno s drvećem i pticama

NOĆAS BIRAJU DAME KOJE NE ZNAJU PLESATI

glazba jeste put spoznaje
koji svršava u dubini svemira
i ljudske duše
i to je ono što je stoljećima
vodilo poeziju na pogrešan trag
tražeći od ljudske riječi
da se odrekne sopstvenog odjeka
jer ljubav nikad nije ples
čije korake znamo odranije


OTKINUTA UDICA

Fejko mi je dodao korpu s mrežicom.
Štap mu se izvijao u rukama. Sad!
Zgrabi ga! Sad, sad, sad! Vikao je.
Njegovo lice mi se zbog nečega učinilo
previše osunčanim i žalosnim.
Čemu tolika upornost, pomislio sam
i kako nije pravi trenutak da gledam
u oblak i sitnu pticu u daljini
Šaran je lupao repom od obalu
i ja sam odjednom pomislio
da ipak nismo preživjeli
da to ne možemo biti mi.

PODSJETNIK ZA PJESMICU O LOVCIMA NA KRZNA

Uvijek imaju kod kuće nekog od krznara kojeg love
da ne otupe u mnoštvu smrti
i da im oni svojim životom stalno čine
užitak ubijanju u lovu svježim.
(O, kako je ovo nepodnošljivo
i razarajuće sjećanje na Tagorea)
Opisati trenutak polaska u lov.
...
Opisati trenutak kad stručnjak za tehnologiju
dostavlja industriji krzna saznanje o najvišem kvalitetu
onoga krzna koje se odere sa živih životinja.
(O, kako je ovo nepodnošljivo
i razarajuće sjećanje na Grobnicu za Borisa Davidoviča)

PRILOG DEFINIRANJU GRAVITACIJE U POETSKOM PROSTORU

Džon Di, mistični engleski filozof, okultista i alkemičar
matematičar i astronom, savjetnik kraljice Elizabete Prve
pronašao je u Anversu, godine 1563 rukopis Trithemove Stepanografije
i to ga je toliko oduševilo da je sam dovršio radove Španhajmskog opata.
Štaviše, većinu svojih djela odlučio je napisati koristeći jezik
koji je imao svoj sopstveni alfabet i gramatiku
i kojega niko osim njega nije mogao razumjeti.
Jakov Mihailovič Berger koji je promijenio i svoje ime
i poznat nam je kao Žak Beržije u dvadesetom stoljeću
nazvaće to prvim vještačkim, neljudskim jezikom u povijesti.
I premda je mogući smisao poezije i jezika samog nešto sasma suprotno
Dijeva zatvorenost do krajnje nerazumljivosti, ta težnja
za sopstvenim alfabetom i gramatikom, za jezikom jednoga
nevidljiva poput gravitacije ispunjava svaki zateknuti poetski prostor.

ZAKLJUČAJ VRATA, DUŠO

kad bi ti znala
kroz kakvo sam minsko polje
jedne noći pronio ovaj san o tebi
i preko kakvih rijeka
taj san je ranjenog
prenosio mene
koliko smo samo preplašili riba
nad vodom dubokom i tamnom
koliko nas je prežalilo
u skandinaviji kuća
koje su me pitale za tebe
koliko su ti samo puta ruke
eksplozije sunca lahke
raznosile jutrom
po mome licu
i u sumrak
dok je crvenokrila vrištala
na horizontu ptica
hitajući da s tobom prespava noć
a mogla si doći onako
kako su za kozacima jednom
njihove žene poskidale haljine
i za košuljama njihovim krvavim
ušle u tihi don kao sjene
tako si mogla i ti
bar ponekad prije sna
kad zažmuriš dodirnuti mene
onako su kako padale kao kapi
ribice s jedne brodice u hamersfildu
u velike bazene
uz muziku iz per ginta
tako si mogla i ti
dodirnuti me iznenada
na svakome trgu krilima
gdje su golubovi nebo
spuštali na moje umorno čelo
ah, kad bi ti samo znala
kako izgledaš kao crna
starica iz mauritanije
što mi je zabadala igle u prsa
misleći da buncam
dok sam govorio u noć
zaključaj vrata, zulejha
zaključaj vrata, dušo















No comments:

Post a Comment