ERL BERNI (EARLE BIRNEY)

PUT ZA NIJMEGEN

Decembra mila moja na putu za Nijmegen
između kamena i oprljenog neba
bilo je tvoje lice

Ne tvoje najpre
već samo lik vižljastih kanala
uz ukočene poglede
(suviše udubljene da bi primetili moj prolazak)
grobova sa epitafima od limenki prekrivenih slanom
uz kosture tenkova kraj porušenih mostova
i starce u magli
što odsecaju i poslednje iverke
sa bulevara panjeva

I tako sve miljama, a kuće kao zubi
žene uskovitlane na vetru
na neumornom obodu svojih ciklusa
kao dronjavi jedrenjaci
što se zanose na šljunku

a deca
napipavaju u pesku grumenje uglja
ili su zgrozdana kao ozime muve
iza sklepanih kantina
noge im kao suve grančice štrče iz cipela s
drvenim đonom
Skoro obamro na dugom putu za osakaćeni
Nijmegen
mišljah kako nas samo tuđi životi bodre
nežni i verni dok ih se sećamo kao drveća koje hoda
Ruke im se iz blagosti što zrači
spuštaju u Lazarov grob

Te tako zureći kroz susnežicu dok smo se
približavali Nijmegenu
opazih dugin luk tvojih očiju
Iznad zveketa džipa
tvoj kratak ozbiljan smeh
što najzad nadvisuje rakete
doneo mi je ono malo bajalica koje ponavljam
dok idem ovim drumom
što ne stiže ni u kakvu budućnost
doneo mi je ono malo vere koju mogu prineti
našim svakodnevnim zločinima
ovoj krivici
u jadu i tuzi starih
i grobovima mladih      



SVETLOST VANKUVERA

Oko mene noć bez mesečine zastire planine
obmotava okean kopno vazduh i propinjući se
siše zvezde Grad dole drhturi
premrežuje peščani poluotok Zlatna
žala preskaču mlazeve mora iza mosta i plutača
nadsvođujući škare uvala penju se uz šume
ka meni posrću i zastaju Preko ka svetlucavom
nejasnom obličju broda na izbrisanom vidiku zaliva
kotrljaju se plamsave žbice svetionika

Iz jedne mlitave godine u drugu došli smo i do doba
kad se u tome svetlosnom prekrivaču uživa nespokojno
Izvirući iz evropskog gliba tekući kroz Afriku
i Aziju dok plove samotno svetlosti po okeanima
nadolazeći iznad Halifaksa do ove žmirkave
predstraže stiže poplava praiskonskog crnila

Na surovome čelu ove planine vrgoljim se užasnut
prostorom nepromenljivom noći i pustim područjima
ništavila što pulsira iza i između
krhkih planeta Mi smo iskra opsađena
tamom treptaj u kutu praznine
kako da izrazimo svoj strah da crna Eksperimentatorka
nikada neće moći da ga otkrije u dometu svog mikroskopa?
I sam naš Febus je samo mehurić koji se suši
na Njenom sočivu dok Nubijka večeras
nosi iz kaprisa ogrlicu od maglina

Pa ipak moramo progovoriti mi svojevrsni svici
Iz voda i iz stenja našega malog sveta
mađijama  smo   izmamili to plamenje iskresali te iskre
sopstvenom voljom Iz mraka i hladnoće skrojismo zvezde
po svojoj meri dodasmo znak Aldebaranu
Moramo to reći ma ko nas čuo
ako tmina sve proždre i niko opet ne isplete tu paučinu:

Ti zraci behu naši
mi ih načinismo i raščinismo Drhtaj kontinenata
nije nas zamračio ni Mesečeva strast ni slom kometa
U neizmernoj vrelini našega patuljastog carstva
u izgaranju našeg sna
dokopasmo se moći taj prasak nas pogasi
Niko nije vezao Prometeja Sam se on okovao
da proždre sopstvenu jetru O neznanče
potomče Plutona ili zveri u razapetoj noći –
beše svetlosti

beše

Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)