Piše: Željko Ivanji: „Izabranik“; Tomas Man

 


 

            „Međutim, jamačno je pametno naslućivati izabranika u grešniku, a i za samog grešnika je to pametno. Jer naslućivanje njegovog izabraništva može ga udostojiti i učiniti da mu grešnost donese ploda i uznese ga da visoko poleti.“

 


 

            Ovo je roman o ljubavi. Ljubavi između brata i sestre blizanaca, iz koje je nastao Gregorije, grešan samim rođenjem, od roditelja koji su zgrešili. „Sirota deca! Srećan li sam ja što nemam nikakva posla sa ljubavlju, tom svetlošću lutalicom što poigrava nad močvarom, tim slatkim vražjim mučenjem. Tako su oni terali do kraja i zadovoljili Sataninu pohlepu.“ Tako je Gregorijev otac svom detetu postao i ujak a majka tetka, koja u utrobi nosi svog bratanca. „Eto takav ste besporedak i zbrku uneli vi, nepromišljeni, uneli u božji svet.“

            Gregorija majka prepušta moru, zatvorivši ga u bure, koje božjom voljom dolazi do obala druge zemlje, gde ga pronalaze ribari, a potom prihvataju monasi. Sa sedamnaest godina se Gregorije sam prepušta moru, koje ga nosi do obala druge zemlje. Gregorije je sada vitez. Kraljica koja sama vlada tom zemljom opsednuta je „ljubavnim ratom“ koji joj je objavio kralj susedne zemlje, samo iz razloga što nije mogao da osvoji njeno srce. Gregorije ga izaziva na dvoboj i pobeđuje, ne sirovom muškom snagom i viteškom veštinom nego mudrošću, što se posebno dopalo kraljici. Izabrala ga je za muža; ona je sedamnaest godina starija od njega, i ona je njegova majka i tetka u isto vreme, iako to ni jedno niti drugo nisu znali. Nisu za to saznali dok im se nisu rodile dve ćerke.

            „Majko“, reče, „oprosti zločincu!“

            Ona htede da ga pomiluje po kosi, ali trže ruku kao od užarenog železa.

            „Sine i gospodaru“, reče ona, „oprosti ti meni!...

            Zašto li ja uopšte dođoh na svet? Usta božja proklela su čas u koji sam se rodila. Nebesa blaga, zato sam sanjala da sam rodila zmaja, koji je odleteo, ali se vratio i ugurao se u raskidanu majčinu utrobu. Čeznula sam za srećom u čistoti. A pakao mi, eto, privodi čedo moga greha da spavam s njim u braku.“

            Grigorije je sedamnaest godina okajavao grehe na jednoj steni, hraneći se beličastom tečnošću šećerasto-sluzavog ukusa, pomalo mirisavog na skrob.

            „Stoga ti autori, koje ja poštujem, tvrde kako je zemlja spočetka sopstvenim mlekom hranila svoju decu posle rođenja. Jer njene uteri su, vele oni, duboko sezale korenjem kao creva, i otuda je priroda sama od sebe vodila zemljine kanale i puštala da iz otvora žila teče sok nalik na mleko, baš kao što se i sada kod svih žena koje su rodile sliva u grudi sladunjavo mleko, jer tamo se šalje sva reka sokova materinskog tela, ili bolje reći njihova hranljiva suština.

            „Novi Jerusalim“ u međuvremenu ostaje bez pape, a ranohrišćaninu Sekst Anicije Probu se „javlja“ jedno belo jagnje koje mu govori: „Habemus papam.“ Jagnje je krvarilo iz slabina, a na svakom mestu na kojem bi kap njegove krvi kanula, iznikla je po jedna ruža. Novi papa je Gregorije! Nakon nekoliko godina, njegova majka, tetka i žena dolazi kod pape Gregorija da se ispovedi, saznavši da je to njen sin, muž i otac njihove dece.

            „Prepoznali ste me, znači, pod papskom kapom, posle toliko godina?“

            „Na prvi pogled, svetosti. Uvek mogu da vas prepoznam.“

            „Pa ste se, ženo nestašna, samo igrali mnome?“

            „Kad ste vi hteli da se igrate mnome...“

            „Mislili smo da Bogu time priredimo razonodu“

            „U tome sam vam rado išla na ruku. A ipak to nije bila igra. Jer ako trojica i jesu jedno, ipak je daleko papa od sina i muža. Ali šta onda, dete, možemo biti jedno drugom?“

            „Brat i sestra“ odgovori on, „u ljubavi, u patnji i pokori, i u milosti.“

 


 

            “Izabranik”, jedno od poslednjih Manovih dela, objavljeno 1951. godine. Ovaj roman o papi Gregoriju nastao je na osnovu srednjovekovnog nemačkog epa „Priča o dobrome grešniku“ Hartmana fon Auea.

            Zločin i kazna nisu sami po sebi cilj, cilj je ono što dolazi nakon njih, a to je prosvetljenje, a nakon prosvetljenja sledi otkrovenje. Gotovo sam siguran da je Man bio inspirisan ovim poglavljima novozavetnog Otkrivenja Jovanovog:

            „12:9 I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja vara sav vasioni svet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njeni zbačeni biše s njom.

            12:10 I čuh glas veliki na nebu koji govori: Sad posta spasenje i sila i carstvo Boga našeg, i oblast Hrista Njegovog; jer se zbaci opadač braće naše, koji ih opadaše pred Bogom našim dan i noć.

            12:11 I oni ga pobediše krvlju Jagnjetovom i rečju svedočanstva svog, i ne mariše za život svoj do same smrti.

            12:13 I kad vide aždaha da zbačena bi na zemlju, gonjaše ženu koja rodi muško.“

            Sveto trojstvo, Oca, Sina i Svetoga duha u liku Gregorija, pape „Novog Jerusalima“ nastalo je iz praroditeljskog greha. Biološka i društvena predodređenost pala je na kolena naspram duhovnosti čina otkrovenja. Nastati iz greha nije prokletstvo, jer ljubav ne zna za greh, ona je sveta poput petog elementa koji prožima ostala četiri. Aristotelov etar koji ostalim kvarljivim zemaljskim elementima: vatri, zemlji, vazduhu i vodi, daje smisao i čini ih bezvremenim i neuništivim, da bi ih Platon učinio večnim svojim svetom ideja, osnovom svega što nam daje nadu da ćemo i mi opstati.

 


 

            Prihvatajući greh koji nije njegov, i suočivši se sa njim, Gregorije doživljava otkrovenje, koje je zapravo suština ovog Manovog dela i „osovina“ Novog zaveta.

            Često nesvesno ovaj roman zovem „Izgnanik“ umesto „Izabranik“, postavljajući sebi pitanje, da li postoji razlika između ove dve reči? Zar se za izabranog ne podrazumeva izgnanstvo? O da, u pitanju je poznato izopštenje zajednice koja greh poistovećuje sa sopstvenim zakonima morala, običaja i tradicije, ali i samoizopštenje onih koji su svesni da samo na taj način mogu pomoći drugima da greh prihvate i sa njim se nose. Makar i putem žrtve, makar i na taj način što će voleti po svaku cenu, bez obzira na sve, a to je zapravo sve.

            Manovi romani govore „o putevima i slepim putevima takozvanog građanskog sveta, o njegovim vrednostima i njihovom raspadu“, u kojem poput Gregorija, svi imamo roditelje o kojima gotovo da ne znamo ništa, jer „samo su majke sigurne“ što bi govorili stari rimljani, dok nisu nestali poput svake velike civilizacije.

            Ono što je Man započeo u „Budenbrokovima“, nastavio u „Čarobnom bregu“, „Smrti u Veneciji“ i poentirao u „Josifu i njegovoj braći“ protkao je „Izabranikom“.

            „Samo, neka niko kome se priča svidela ne izvuče iz nje pogrešno naravoučenije i ne pomisli kako nije opasno grešiti. Dobro neka se čuva da ne kaže u sebi: E sad daj da grešimo do mile volje! Kad su ovi dočekali tako krasan ishod, nećeš vala, ni ti propasti! Đavolje došaptavanje je to. Provedite vi prvo sedamnaest godina na steni, smanjeni do mrmotovog obličja, i kupajte bolnike više od dvadeset godina, pa da vidite je li to šala! Međutim, jamačno je pametno naslućivati izabranika u grešniku, a i za samog grešnika je to pametno. Jer naslućivanje njegovog izabraništva može ga udostojiti i učiniti da mu grešnost donese ploda i uznese ga visoko poleti.

            A da biste me nagradili za opomenu i savet, molim vas, budite ljubazni pa me uključite u svoju molitvu, eda bismo se jednom u raju svi opet videli, zajedno sa onima o kojima sam pripovedao“.

            Iz sopstvenog iskustva preporučujem molitvu svim piscima, grešnim ljudima koji se igraju sa svojim likovima stavljajući ih u različite situacije, koje ni samom Đavolu ne bi pale na pamet.

            Podvig je to, koji podrazumeva žrtvu i koji ih čini večnim.

            Čitajte ih u tišini svog doma i u miru, koji postaje katedrala ili sveto mesto vaše duhovnosti. Amin!

 



Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)