Jadranka Milenković: "Vrli novi svet, automatizacija, seksualnost"
Pitanje
koje se samo od sebe nameće u vremenu veoma brzih promena i gotovo nemogućeg
praćenja sve savremenijih tehničkih inovacija kojima ljudsko društvo raspolaže
jeste: da li su dostignuća nauke i tehnike
danas sredstva uz pomoć kojih je moguće podržati ideju nerepresivne
civilizacije – nešto čemu slobodan, humanistički orijentisan čovekov duh
odvajkada teži – ili su to naprotiv oruđa u službi interesa neprestane
dominacije. Takođe: da li je porast ličnih i seksualnih sloboda u građanskom
društvu modernog doba, ukidanje izvesnih tabua i oslobađanje dela potisnute
seksualnosti – jedan od načina približavanja savršenom modelu nerepresivnog
društva ili i to služi manipulaciji u cilju uspostavljanja novog oblika
dominacije u naizgled demokratski i liberalno ustrojenim društvima. Takva
pitanja postavljaju se u modernom romanu, čiji su predstavnici manje ili više
poznati čitalačkoj publici – Uelbek, Gonsalo M. Tavareš, Erlend Lu, Kšištof
Varga i mnogi drugi. Međutim, to su pitanja koja veoma zaoštreno postavljaju
pojedini autori još krajem XIX veka, kako u
književnosti tako i u filozofiji; dok prva polovina XX veka donosi čitavu
plejadu veoma zrelih ostvarenja koja se bave ovom
tematikom. Jedno od njih je i roman „Vrli novi svet“ Oldousa Hakslija, kome je
gotovo neophodno vraćati se i danas, početkom XXI veka.
Knjiga
"Vrli novi svet" Oldusa Hakslija je distopija kojom je prikazana
jedna moguća budućnost (iz perspektive tridesetih godina prošlog veka) – danas u nekim segmentima veoma slična sadašnjem
stanju sveta u kome živimo. Za razliku od nešto kasnije objavljene, takođe
veoma poznate distopije "1984" Džordža Orvela (Hakslijevog studenta)
– Hakslijeva varijanta totalitarnog režima prikazuje totalitarnost ustanovljenu
drugačijim sredstvima – ne zastrašivanjem i represijom, ne ni potpunim
uspostavljanjem kulta ličnosti (mada je jedna blaža varijanta toga ipak
prisutna) – nego genetskim inženjeringom, hipnopedijom i manipulacijom
zadovoljstva.
Novi
svet koji Haksli prikazuje je svet u kome je patnja smanjena na minimum. To je
postignuto sredstvima koja smanjuju opseg čovekovih sloboda do granice kad je
moguće dovesti u pitanje važnost slobode za definisanje specifično ljudskih
osobina čovekovog bića i razlikovanje istog od životinje (ili mašine). Da bi
patnja bila smanjena na minimum, genetskim inženjeringom se smanjuju i
potencijalne sposobnosti najvećeg dela populacije Novog sveta. Već tu se vidi
da "savršen svet" nije zamišljen kao savršen za sve stanovnike, već
samo za one malobrojne, čije se sposobnosti ostavljaju na maksimumu, te kojima
je namenjena upravljačka uloga i sve povlastice u skladu sa tim. Ljudi
smanjenih sposobnosti tu su da obavljaju gotovo sve poslove osim upravljačkih,
i da tako obezbede lagodan život najpovlašćenijoj Alfa klasi, i miran i
srazmerno udoban život ostalim klasama po strogo utvrđenoj i definisanoj skali.
Da bi bili "srećni", ljudi smanjenih sposobnosti moraju biti pomireni
sa svojom društvenom ulogom, sa neizbežnom situacijom koju nisu sami birali i
iz nje ne mogu nikako napredovati dalje. Dakle, njihova genetika nije ono što
im je priroda namenila, već se ljudska ruka, ruka malobrojnih upravljača,
umešala u konstruisanje potencijala njihovog tela i duha, igrajući na taj način
ulogu božanstava na Zemlji. Nakon što su ograničeni biološkim intervencijama na
samim jajnim ćelijama i zametku, sledeće ograničavanje nastupa tokom procesa
koji se zove "obrada". Ljudi su ograničeni mestom u društvu koje im
je unapred zacrtano. Da bi bili mirni i zadovoljni, oni se hipnopedijom
(neprekidnim ponavljanjem jednostavnih poruka sa zvučnika, tokom trajanja sna)
i drugim metodama manipulacije, uče da je njihovo mesto u društvu najbolje za
njih. Svaka potencijalna uznemirenost (kao nužni produkt procesa mišljenja ili,
još više, emocija) leči se ili predupređuje određenim količinama some – droge koja ubija i poslednje
ostatke ljudskog u ovim živim strukturama nalik na robote, ili pak zombije.
"Savršeni
svet" je svet koji je, radi prividne sreće svojih stanovnika, ljude lišio
umetnosti, religije, strasti, a pre svega toga slobodne volje. Nema doduše
bolesti ni nesreće, nema prljavštine ni zločina (to su argumenti kojima se
pravda postojeća organizacija), ali nema ni ljubavi i porodice, nema blistavih
tvorevina ljudskog duha, nema ideje, nema pravog napretka ni u jednoj oblasti
koju je prethodno, nesrećno čovečanstvo uspostavilo.
Haksli
u jednom drugom svom delu, pod nazivom "Vrata percepcije", govori o
tome da je svaki čovek potencijalno Oslobođeni Um. Da bi mogao da preživi kao
telo, kao biološki organizam, čovek je uspostavio sistem filtriranja.
Oslobođeni Um prolazi kroz proces trijaže. U delu "Vrli novi svet" ta
je trijaža dovedena do svog vrhunca.
Iako
se može diskutovati o tome da li bi čovek, rođen u takvom sistemu, podvrgnut
svim tim postupcima, ikada bio u stanju da shvati po koju cenu je za njega
stvoren "savršen svet", da je ta cena plaćena njegovim osakaćenjem
(te je on zbog nepoznavanja drugačijih mogućnosti zapravo ipak srećan) – čini
se da je način organizacije društva koji Haksli prikazuje još suroviji i
nečovečniji od onog koji vidimo u totalitarizmu opisanom u knjizi
"1984." Haksli nam prikazuje ljude koji su pretvoreni u idiote – što genetskim,
što drugim metodama – idiote koji svoju
"sreću" duguju svojoj infantilnosti, svojoj osakaćenosti, odsustvu
slobode, ljubavi i strasti. Pripadnici najviše klase u tom smislu razlikuju se
od onih nižih samo po tome što nemaju ogroman broj identičnih blizanaca, što
rade nešto komplikovanije poslove i imaju pravo na kompleksnije i
sofisticiranije zabave, to jest na veću udobnost.
Ukoliko
je suština života da se put od želje do ostvarenja skrati, da se ne želi ono
što se ne može imati, da se održava nepromenjeno stanje, da se udobnost i
higijena proglase najvećim dostignućima civilizacije, a kao cena za to žrtvuju
sloboda i potencijali pojedinca – onda je Vrli Novi Svet vrhunac društvene
organizacije.
Može
biti interesantan podatak da se u Ničeovom delu "Tako je govorio
Zaratustra" nalazi gotovo programski ispisan sadržaj ovog dela (i budućeg
sveta):
Mi smo izumeli sreću – kažu poslednji ljudi
i trepću očima.
Napustili su predele u kojima je
bilo teško živeti: jer potrebna im je toplota. Još vole suseda i taru o njega:
jer potrebna im je toplota.
Razboljevanje i nepoverljivost su za
njih grešni: pažljivo koračaju. Budala ko se još sapliće o kamenje i ljude!
Malo otrova s vremena na vreme: to
obezbeđuje prijatne snove. I mnogo otrova na kraju, radi prijatnog umiranja.
Još rade, jer rad je zabava. Ali
brinu o tome da im zabava ne naudi.
Niko više ne postaje ni siromašan ni
bogat: i jedno i drugo je suviše tegobno. Ko još želi da vlada? Ko još da se
potčinjava? I jedno i drugo je suviše tegobno.
Nekada je svet bio lud – kažu oni
najotmeniji i trepću očima.
Diveći
se Haksliju koji je tridesetih godina XX veka naslućivao u kom će se pravcu
kretati civilizacija, možda i veće divljenje možemo uputiti velikanima XIX veka
i njihovim proročkim tekstovima, kojima se, pored Ničeovog
"Zaratustre" svakako pridružuje i poema "Veliki
inkvizitor", deo romana "Braća Karamazovi" Fjodora Dostojevskog.
Dostojevski je, kroz razmišljanja Ivana Karamazova, sve obrađene probleme sveo
na onaj bazični – problem ljudske slobode.
Zastupajući
tezu da je slobodna volja suštinski temelj na kome se može graditi ljudski
život u pravom smislu te reči, jedino
rešenje vidim u zahtevima koje iznosi Divljak u "Vrlom novom svetu"
tražeći svoje pravo da bude nesrećan, nesavršen, neuklopljen, nepomiren sa
svojom neizbežnom društvenom situacijom, neutešen drogom ili lekovima, sposoban
za ljubav, suštinske odnose, percipiranje i učestvovanje u umetnosti, strast,
bunt, refleksiju.
Kada
razmišljamo danas o oblicima totalitarnog društva, nije dovoljno kao model
razmatrati diktature sa čvrstim oblikom vladavine uz pomoć kulta ličnosti,
vojnog i policijskog aparata i manipulacije medijima, iako taj oblik i dalje
postoji u nerazvijenim društvima kao što je naše. Za savremenim svetom –
modernim Zapadom i Severom Evrope – kaskamo čitav jedan vek; mada ima primera i
u daleko bogatijim društvima gde taj model u nešto izmenjenom obliku i dalje
opstaje. No, to ne znači da su oblici dominacije na drugim mestima, gde ne
dominira ni kult ličnosti ni totalitarni model, slabiji – oni su samo
preobličeni na način koji odgovara nekom konkretnom društvu i sada su oslonjeni
na tehničke i proizvodne segmente, kao i na automatizaciju procesa rada –
dakle, u velikoj meri zavise od ekonomske organizacije društva. Činjenica da takva
organizacija može dovesti do većeg materijalnog blagostanja rezultira mirenjem
većeg dela pripadnika društva sa sistemom u, do sada, nepoznatim razmerama.
Automatizacija je pretila da preokrene ustrojstvo radnog vremena, te da broj
sati posvećenih radu i onih koji se mogu smatrati ličnim vremenom zamene mesta.
Današnje industrijsko društvo je u stanju stalne mobilizacije protiv takve
mogućnosti. Da bi se predupredila mogućnost ostvarenja ikakvog ličnog prostora,
ono je spremno da svojim štićenicima osmisli komplikovan, ali delotvoran set
zabava i načina korišćenja dokolice, koji će sprečiti mogućnost kritičkog
promišljanja izvan obrazaca koje sistem nameće.
Jedna
od važnijih metoda za održavanje sistema dominacije nenasilnim putem jeste
manipulacija mogućnošću za oslobađanje nagonskih potreba i dostizanje
zadovoljenja telesnih užitaka. Između ostalog, način na koji se civilizacija
razvijala u prošlosti vezan je za potiskivanje tih nagona i odlaganje
zadovoljenja. Trikovi sa dozvoljavanjem izvesnog broja sloboda, naročito u
oblasti seksualnosti, služe kao sredstvo stabilizacije i održanja sistema,
sredstvo konformizma koje ostavlja netaknutim korenje represivnog društva. Ne
samo što otvaranje prostora za slobodno seksualno ispoljavanje učvršćuje
pripadnike društva u uverenju da su time ostvarene određene individualne
slobode unutar sistema opšte kontrole, čime se smanjuje napetost između
pojedinca i društva, nego se svesno pražnjenje nezadovoljstva ostvaruje upravo
kroz sferu nagona, čime se kritički aparat obesnažuje, umrtvljuje i čini
neaktivnim. Krajnost jednog takvog modela opisana je upravo u romanu „Vrli novi
svet“, prikazom organizacije seksualnog života pojedinaca koji podrazumeva
obavezu promiskuiteta i stalno menjanje partnera propisano od strane aktuelnih
Upravljača. Zadržavanje sa istim partnerom proglašeno je opasnim, jer aktuelna
vlast, u tako organizovanom svetu, naslućuje da se time otvara mogućnost za
nastajanje emocija, koje nisu poželjne, jer su generator destabilizacije
sistema. Vlast nastoji da osigura uslove pod kojima će jedan od učesnika u
seksualnoj aktivnosti za onog drugog biti samo telo, a zadovoljstvo ništa drugo
do popuštanje napetosti. Podrazumevana čovekova potreba za pronalaženjem
smisla, takozvani „nagon za smislom“, nasuprot nagonima tela, svesno se guši
hipnopedijom i drogama, kao još jedan štetan i destabilizatorski nagon koji
može naškoditi već utvrđenom društvenom rasporedu, u kome, naravno, jako mali
broj ljudi ima određene privilegije, uglavnom vezane za zdravlje tela, higijenu,
materijano blagostanje i odsustvo patnje – veštački održavano postupkom
univerzalne infantilizacije.
Jedan
od autora koji se bavi ovom temom tumačeći Frojdova učenja, ali sa nešto
drugačijih pozicija nego što su to činili brojni nastavljači psihoanalitičarskog
pravca, je Herbert Markuze, koji piše knjigu „Eros i civilizacija“, čitajući i
tumačeći Frojdovo delo filozofskim sredstvima. Jedna od postavki na samom
početku knjige govori o štetnosti koju društvo doživljava oslobađanjem nagona i
uvođenjem većeg stepena seksualnih sloboda (odnosno, izvesnom vrstom trgovanja
tim slobodama i samom seksualnošću), ne po moral stanovništva ili zbog moguće
destabilizacije sistema, već upravo zato što se to čini kao još jedno sredstvo
da se sistem održava stabilnim (sistem, koji je zasnovan na represiji, iako se
ne naziva totalitarnim).
Pokušavajući
da se nadovežem na autore koji su razmatrali ovu temu, stičem utisak da
Frojdova podela nagona na Eros i Tanatos, danas, u vreme korišćenja nagona u
smislu održavanja jedne vrste Vrlog Novog Sveta, dobija nešto drugačije
značenje. Iako se Eros veoma razlikuje od erotike – podrazumevajući ljubav i stvaranje, nagon održanja
života, svakako jednu pozitivnu i neophodnu silu koja je pokretač sveta napred,
koja je takođe neophodna za održanje zajednice – zloupotreba čovekovih potreba
da zadovolji taj nagon vodi u suprotnom pravcu, u destrukciju, mržnju,
nezadovoljstvo, nasilje. Potiskivanje na kome je civilizacija izgrađena
podrazumevalo je i sublimaciju, odnosno pronalaženje načina da se taj nagon –
nagon za stvaranjem, nagon ljubavi i potrebe za zajednicom – ne svede
isključivo na erotska, seksualna zadovoljenja, već da iz njega proiziđe štošta
drugo što danas nazivamo tekovinama ljudske kulture. Ukoliko se ukine
potiskivanje, skrati vreme od erotske želje do njenog ispunjenja, a sve ostale
potrebe koje ovaj nagon sadrži – a nisu nužno samo seksualne, već i emotivne i
kreativne – uguše se napornim radom, medikamentima i virtuelnim svetovima koji
su sad dostupniji nego ikad, ljudsko biće više neće biti u stanju da svoju
slobodu stavi u funkciju osnivanja zajednica izgrađenih na ljubavi, ili da se
posveti nauci, umetnosti ni bilo kom drugom obliku angažovanja svog duha.
Tanatos tu stupa na scenu na jedan sasvim izmenjen način – kao vrsta bekstva iz
„programskog Erosa“ ili „zloupotrebe Erosa“ putem erotike odnosno pornografije.
Tanatos se ne može mešati isključivo sa destruktivnim nagonima, jer, iako to
neverovatno zvuči, destrukcija ima više veze sa Erosom. Tanatos može da podrazumeva
postavljanje pitanja o početku i kraju, odnosno neku vrstu veze sa onostranim –
u tom smislu su kulture u čijem centru je bila religijska misao u nekoj meri
bliže Tanatosu nego Erosu (i ne samo po tome što se prednost daje životu posle
smrti). Ono što je u današnjem vremenu isključeno, svest je o postojanju još
nečega osim večite sadašnjosti i brzog zadovoljenja svih želja. Upravo to su
stvari koje održavaju Vrli Novi Svet. Tako, novo doba prebacuje razmišljanje
(time i „nagon za smislom“, ukoliko tako nešto postoji) na teren Tanatosa, dok
je Erosu ostavljeno infantilno polje večite sadašnjosti, potpomognuto sve
prisutnijom formulom: „živi za ovaj čas“ i virtuelnim svetom u kome vlada
upravo ta večita sadašnjost, gutateljka vremena.
Ukoliko
je vladanje nagonima i potiskivanje bilo nešto na čemu se gradila civilizacija,
onda je vreme u kome se značaj potiskivanja i sublimacije odbacuju – vreme koje
vraća ljudsku vrstu, uprkos tehničkim i naučnim dostignućima, nekoliko velikih
koraka unazad. Komplikovane metode kao što su genetski inženjering i obrada
hipnopedijom, kao i masovna upotreba some,
možda će se pokazati sasvim izlišnim.
Ono čemu se ipak nadam jeste uverenje da je
čovekova sloboda, koja ga definiše kao biće, ipak sposobnost i potreba da se ispoljavaju
još neki vidovi njegovih potencijala, pored zadovoljenja osnovnih bioloških
nagona. U tom smislu, nagon ljubavi i stvaranja, kao i nagon za smislom,
otkrivanjem i unapređivanjem, stopili bi se u jednu daleko kompleksniju verziju
opšteljudskog nagona, još uvek bez imena i definicije, ali sa jasnom
tendencijom da se opire svakoj manipulaciji.
Piše: Jadranka Milenković
(Deo ovog teksta objavljen je na portalu PULSE, a tekst u celosti u najnovijem broju časopisa "Buktinja")