Priča "PINOKIO", autor Jadranka Milenković

                                                           

 

            Imala sam dvanaest godina i to sad, iz ove perspektive, zvuči kao da sa tako malo proživljenih godina ništa nisam ni mogla da znam. Mesecima sam prolazila pored tih zatvorenih vrata sa osećajem da se iza njih odigrava nešto zanimljivo. Zakoračiti preko praga znači napraviti izbor; tek tad nešto počinje da se događa, otvara se jedan put. Nije svaki naš i ne moramo sve otvoriti, ali ta prva u nizu istih vrata u hodniku kojim sam par puta nedeljno prolazila, pozivala su me kao retko šta, i nisam mnogo razmišljala zašto je tako. Pisalo je sitnim slovima, bez šarenih reklama i plakata: dramska grupa.

            Ući znači oskrnaviti, ali i osvojiti; znači povrediti ili pokloniti – to znam sada, a tada sam znala i bolje, intuicijom. Jasno se sećam da sam stajala neko vreme pred ulazom, a onda kucnula i ušla, noseći prikupljenu sigurnost kao prenaduvan balon. Za stolom koji mi se činio jako daleko –  desetak dugih koraka – sedeo je čovek srednjih godina, prosed, prijatnog izgleda, kose nešto duže nego što se tih godina nosila, začešljane iza ušiju. Pružio mi je papirić na kome je pisaćom mašinom bila otkucana pesma: Tulipani; to je bila audicija. Mora da je mašina bila stara, ili onaj što je kucao nije bio naročito spretan u tome – slova su bila nejednake debljine i neka od njih su nametljivo iskakala iz svojih reči.

            Sigurno sam pročitala pesmu, lako sam hvatala njen ritam i misao koja se lomila u više stihova; dopadalo mi se da nastupam. Čovek je bio zadovoljan; rekao je da upravo počinju pripreme za novu predstavu, za Pinokija.

            Došla sam posle nekoliko dana u dogovoreno vreme i sela na prvo slobodno mesto u sali sa spojenim stolovima oko kojih je bilo mnogo drvenih stolica, ofarbanih u žive boje. U drugoj prostoriji, odmah pored, bila je svlačionica sa puderima, perikama, šminkom i rekvizitima – iz tog se prostora, pomeranjem zastora identičnog onom koji odvaja glumce od gledališta, izlazilo na pozornicu; to sam saznala nešto kasnije. Ono što sam videla na prvi pogled bilo je mnoštvo dece koja žagore i vrte se na stolicama obarajući okačene jakne i gužvajući tekst scenarija, koja se međusobno poznaju i sa režiserom govore preslobodno, kao sa starim poznanikom, pijući narandžasti sok iz plastičnih čaša. Ljubomorna na njihov odnos sa sedokosim čovekom lepo začešljanih pramenova, nisam se suviše potrudila da se nekom predstavim, čekajući valjda da drugi meni priđu; bile su to godine usmerenosti na sebe, početak traženja pravih vrata i pravog puta. Mnoga sam otvarala i delove puta prelazila sa ljudima približno mojih godina kojima nisam pamtila imena i lica; svi su bili isti, zajapureni od detinje radosti, u večitom pokretu, stalno dodirujući jedni druge i zapitkujući gomilu nepotrebnih pitanja; pričajući roditeljima do detalja svaki pa i najnevažniji događaj, gradeći oko toga svoj svet u bezbednoj zoni koju su omeđivali pogledi odraslih. Sve to nije me uopšte zanimalo; bili su mi važni samo moji koraci od tačke A do tačke B. Testirala sam sebe, svoju snagu, svoje mogućnosti; drugi ljudi bili su dekor: obična scenografija koja je pred početak predstave postavljena na podijum iza gusto nabranog pozorišnog zastora teškog mirisa, zastora otvaranog i zatvaranog po potrebi nevidljivom rukom što povlači čvrstu traku, uz jedva čujnu škripu.

 

 

            M. je na svom putu u nekoliko navrata susreo smrt; ravnodušno je odnosila njemu bliske ljude, učeći ga da je čovek sam na svetu. Sa jedva navršenih dvanaest godina, već bez oba roditelja, ostao je i bez bake, sam sa mlađim bratom, u stanu koji im je opština nekoliko godina ranije dodelila kao socijalno ugroženima. Opremili su ga komadima korišćenog nameštaja iz ujakovog stana, krevetima, ormarom kome je na vratima garderobera nedostajalo jedno krilo i plinskom grejalicom na kojoj su, od tri polja za zagrevanje, radila samo dva; bez tepiha na podu i zavesa na prozorima, i bez ijednog suvišnog komada kuhinjskog pribora. Rančevi u uglu sobe još su nosili ispisana imena ujakove dece, vremenom sve bleđa. Nije mario za to.

            Roditelji su mu bili gluvonemi, sa njima je njegov životni početak sadržao manje zvukova, iako su mu bubne opne vibrirale nepogrešivo i slušni kanali prenosili zvučne poruke; manje jednostavnih, sugestivnih glasovnih podražaja koji se vremenom usložnjavaju i grade verbalnu sliku sveta. Njemu to nije smetalo; izgledalo je teže onima koji su to posmatrali sa strane. Ipak, nije mogao živeti sa njima, nije mu ni toliko bilo dato: otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći one godine kad je majka nosila brata, nešto malo pred porođaj; na onoj deonici puta sa trinaest tunela, za koju su meštani odavno već znali da je prokleta. Da je bar uspelo probijanje četrnaestog tunela! Ali ne, u toku gradnje jedna se strana odronila i taj je četrnaesti ostao kao polu-tunel: dokaz da je zla sila novosagrađenom putu namenila lošu sreću. Majci su te godine jako iskočile jagodične kosti i oči se uvećale dajući licu sablasni izraz. Iznela je trudnoću i rodila još jednog dečaka očuvanog sluha. Onda se tiho razbolela i, nekoliko godina posle toga, još tiše umrla. Dvoje dece ostalo je na teretu baki i ujaku; već su počeli sa pregovorima da ih odvoje i pošalju starijeg kod tetke u susedni, veći grad, a mlađeg kod strica u obližnje selo koje je sa njihovim mestom povezivao jedan stari, viseći most, kad je stiglo opštinsko rešenje o stanu. Baka je živela u ujakovom domaćinstvu, čuvajući ujakovu decu; dečaci, nesrećno ostavljeni njoj na brigu, dobili su kao na lutriji taj zaseban prostor (zla sila je trepnula na trenutak, a onda ponovo progledala) i stara žena im je jednom ili dvaput dnevno donosila hranu, pomalo čistila, brinula se o vešu. Sa godinama je vidno posustajala hodajući šepavo i držeći desnu ruku stalno na delu leđa malo iznad kuka; M. je osećao intuicijom prevremeno sazrelog dečaka da se iza njene sve očiglednije ćutnje krije sličan talas koji je preplavio majku; toga se sasvim dobro sećao. Sve je više poslova obavljao sam; trudio se da ne izgubi i to malo ljubavi. Brat i on nisu bili gladni, nisu bili zanemareni, prljavi, bosi; nedostajalo je ipak ono jedino što je potrebno; o tome se nije govorilo.

Glasovi dece ispunjavali su školske hodnike sa šarenim plakatima, uske ulice i dvorišta u kojima su žene još uvek gajile bašte. M. i njegov mlađi brat zaobilazili su bučna mesta kao duboke lokve na izlokanom putu. S nasleđenom tišinom, bez reči kojima bi pričali svoju priču, nemo su stajali po strani. Bili su besprekorni đaci; to je bio jedini način da se izvuku iz situacije u kojoj, ne svojom krivicom, zavise od drugih. Negde u dalekoj budućnosti smešilo se vreme u kome nema rančeva sa tuđim imenima. Nije ni bilo drugog sadržaja koji bi im skretao pažnju: tetke i stričevi nisu dolazili, nisu im išli u posete, o izletima su ponešto znali iz usputnih bakinih priča o ujakovim kampovanjima sa decom. Dugačke kupovine odeće i obuće, drugovima tako mučne i dosadne, praznik su kakav neće imati priliku da praznuju. Najgori su bili rođendani na kojima su se, uz jeftine kolače, vrpoljila ujakova nešto starija deca, jedva čekajući da to prođe i da napuste stan sa poznatim nameštajem u drugačijem rasporedu. Nije bilo veselo. Ujak, poznati lekar u malom gradu, otišao je na nekoliko roditeljskih sastanaka, ali tek kad bi razredne starešine insistirale na tome, srećući se sa njim na prašnjavim ulicama, ili govoreći o tome njegovoj večito odsutnoj ženi u pijačnim razgovorima. Moglo bi da se kaže da se ponosio njihovim uspehom, gotovo kao da je sam u tome imao nekog udela. Tih godina je gradio svoju karijeru, ne posvećujući pažnju ni sopstvenoj deci i njihovim školskim zadacima.

M. je shvatao odgovornost koju kao stariji brat ima; bio je čvršći i tiši. Brat je, na kraju krajeva, imao njega: stub, temelj na kome stoji, osobu koja ga nikad neće izneveriti, neće umreti kao što svi ostali umiru. M. je podozrevao da je umiranje izdaja kojom ljudi jedni druge ostavljaju na cedilu; život je, naprotiv, hrabrost kojom se suočavaš sa nedaćama, u koju se preobučeš u želji da sačuvaš i zaštitiš mlađeg brata – uostalom, mali je suviše ličio na bučnu decu iz školskih dvorišta. Nije imao nikog starijeg, jačeg, čvršćeg, ko neće umreti, svi su već umrli. Hodao je tih godina među vršnjacima kojima gotovo nije znao imena i nije pamtio lica. Nije da ga oni nisu zanimali; samo, promicali su kao pejzaž na putu sa trinaest i po tunela, prebrzo se gubeći iz vidnog polja na njegovom napornom i odlučnom kretanju od tačke X do tačke Y. Pratio je svoje korake, testirao svoju snagu, probijao puteve, otvarao zarđale kapije, sekao bodljikavu žicu koja se vazdan regenerisala oko njegovog začaranog zamka. Drugi ljudi nisu bili prepreka, ali nisu bili ni pomoć; nisu izazivali mržnju ni zavist, ali ni ljubav. Uglavnom prema njima nije imao nikakvih očekivanja; bili su, na neki čudan način, ipak samo deo postavljenog okruženja kroz koje je morao da prođe.

 

 

Pre nego što su počele probe „Pinokija“, mnoge stvari u mom životu još nisu bile sasvim definisane – još se nisam opredelila ni da li sam dečak ili devojčica. Sve zavisi od mojih odluka, verovala sam –  ne postoje okviri u koje sam jednom zauvek, neopozivo smeštena; to je činilo najveći deo samopouzdanja kojim sam savladavala prepreke. U snu, mogla sam da letim kao da plivam kroz vazduh, otisnuta sa naslona klupe ili zidića kao što je onaj oko moje zgrade, uvek u poslednjem trenutku; to je bilo dovoljno da se izmaknem svakoj opasnosti. Svest o tome da sam neuhvatljiva, preuzeta iz sna u javu, bila je drugi važan činilac čudne hrabrosti. Treća, možda najvažnija stvar, bila je spoznaja da ne mora sve da se ispriča. Upravo tih godina otkrila sam ćutanje, samoizabranu nemost, kao način prikrivanja slabosti. Govor je ostao mogućnost predstavljanja, izlog, sredstvo za emitovanje željene slike o sebi.

Jasno se sećam – sigurno je taj period bio jako važan za moj kasniji život – odvedena kod frizerke, vratila sam se kući nervozna; izgledala sam kao nečija mama. Znala sam gde stoje makaze; nakon što je otac bacio usisivač kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu, znalo se u svakom trenutku gde stoje grickalica za nokte, vozačka dozvola ili računi za struju. Sama sam popravila frizuru; bila je, posle toga, dečački prekratka. To me uopšte nije brinulo; nosila sam očev sivi, sitno karirani kačket (i sam je njime godinama sakrivao preuranjenu ćelavost, sve dok se naprasno nije pomirio sa njom i ogolio glavu). Prodavačice su govorile – izvoli dečko; ja ih nisam ispravljala. Bilo je zabavno. To što sam mogla da budem i ovo i ono, što sam se predstavljala na razne načine, bila je moja prednost i moja tajna. Ja njih mogu da zavaram, oni mene ne. Ona je samo obična prodavačica, a ja mogu biti šta hoću: danas dečko, sutra devojčica, prekosutra drveni lutak u potrazi za svojim životom.

            To je rekao režiser, pri prvom razgovoru o budućoj predstavi: ona bi mogla da bude Pinokio.

Tekst scenarija, otkucan istom onom mašinom, nekoliko je dana zaokupljao svu moju pažnju; hodala sam oko stola sa njim u desnoj ruci, pričajući jedne te iste rečenice na različite načine, sve dok mi se nije učinilo da sam postigla traženu uverljivost: trebalo je da zvuče kao da su stvarno moje. Znala sam čitav tekst već nakon nekoliko proba, dok su se drugi još upoznavali sa svojim likovima – mogla sam da govorim i njihove tekstove ili odglumim celu predstavu sama. Prebrzo je počelo da se ponavlja u nedogled i da gubi draž. U potrazi za pravim uzbuđenjem i osvajanjem raznih područja, preskakala sam probe, odlazeći u to vreme na neke druge aktivnosti. Nekoliko puta nedeljno slala sam Morzeovom abecedom poruke nevidljivim prijateljima, pritiskom na mekani taster u radio-klubu u koji me otac učlanio. U prostor kluba na drugom kraju grada ponosno sam unosila sivi karirani kačket, vrlo dobro poznat starijim članovima. Ćale je isekao nekoliko rečenica o najmlađem radio-amateru iz lokalnih novina i ubacio člančić među stranice novokupljene Enciklopedije leksikografskog zavoda; niko ga tamo neće videti decenijama, sve dok jednog dana ne iskrsne kao svedočanstvo o nečijem tuđem životu. Nisam propuštala priliku da o tom novom znanju pred okupljenom decom kažem poneku reč; hranila sam se, na način svojstveniji odraslima, situacijom u kojoj me neko moli za moje učešće. Režiser je i dalje bio na mojoj strani. Dozvoljavajući mi iznenadne promene teksta, koje su zbunjivale druge glumce – čak ih i ohrabrujući rečima da je to jedino meni dopušteno – učvrstio me je u uverenju da sam zvezda bez koje bi propao ceo projekat. Jedva sam čekala svoj nastup. Predstava je bila tu zbog mene. I bina, i publika, i aplauzi.

Naravno, odredili su mi zamenu: dečaka trbušastog i kratkonogog, ni blizu tako govorljivog, koji je na probama, kada sam ja bila prisutna, sedeo u mračnom gledalištu ili sa drugom decom ćaskao u sali sa spojenim stolovima. Uopšte me nije zanimalo kako izgledaju probe kojima ja nisam prisustvovala; život je uvek tamo gde sam ja. Gde mene nema, to je mrak u pozorištu, spuštena zavesa, bina bez glumaca, odsustvo publike.

Odštampani su plakati (nisam ih ni pogledala), zakazan termin za predstavu, i predstava je konačno održana. Desetak minuta pre stupanja na binu, iza zastora svlačionice, uhvatila me laka drhtavica od žagora koji je ispunjavao gledalište. Da li mogu da ih osvojim? Čim sam stupila na scenu i izgovorila prvu reč, znala sam – o, da, mogu. Ko je onaj preslatki dečak koji je glumio Pinokija? To mi je pitanje prenela devojčica iz škole; jedva je ubedila majku da se ne radi o dečaku. Znala sam –  moji su. Otac je napravio nekoliko fotografija novim aparatom u boji, na kojima se jasno vidi moj plavo-ljubičasti kostim, presečen na kolenima i laktovima žutom trakom – ta je traka valjda trebalo da ilustruje mesta odvajanja komada drveta nespretno izdeljanog drvenog mangupa. Na jednoj od njih, mladić koji je glumio i Đepeta, grlio me šapom lukavog, pokvarenog mačka iz Dembelije. Kakva je to magija bila! Skineš kostim, i više nisi umorni, brkati starac povijenih leđa; začas se preobličiš u drsku životinju smeđeg krzna i hladnog pogleda. Sviđao mi se taj svet. Na drugoj slici stajala sam sa Vilom, ogrnutom providno-plavkastim plaštom, kao da je skinula nebo i unela ga u prostor male pozorišne sale Pionirskog doma.

 

 

Ono što ga je hrabrilo da istraje tih godina nije se moglo uobličiti u misao. Bila je to najprirodnija mladalačka životna sila koja se kroz njega opirala suprotnoj moći, onoj koja je pustošila u neposrednoj blizini, tako da je i na njemu samom ostavljala ozlede. Izlazio je jači nakon svakog udarca, rešen da se ne preda, ako se to može nazvati rešenošću, a ne tek instinktom. Ipak, nije bio jedan od onih koji život grabe na instinktivan način, čitavim svojim bićem, telom, svim čulima. Gruba životna sila, isto je samo sila, kao i smrt koja je prekida. Jednom zauvek zamrzeo je sve što podrazumeva silu. Sila je nešto što ugrožava, što se mora držati pod kontrolom. Jedino što je imao, čime je mogao uspostavljati kontrolu nad svetom, nad sobom i drugima, bio je um. Mnogo puta je izbegao preterano unošenje u stvari koje su možda bile važne; hladeći ih – on im je oduzimao životvornu snagu, ali i razornost koju u sebi nose čak i lepota i ljubav. Nije mu bilo stalo; bilo je važno da on upravlja. Bez te mogućnosti upravljanja sopstvenim životom, bez spremnosti da se odupre sili, životna moć u njemu bila bi kriva za njegovo prebrzo izgaranje.

Tih su godina u školskom glumačkom ansamblu postavljali Snežnu Kraljicu. Trebao im je neko za ulogu Kaja. Niko drugi nije bio podesniji da prikaže pustoš vladavine uma koju Snežna Kraljica ostavlja u duši onog čijim je svetom zavladala – izazivao je divljenje i strah. Znali su da okajava krivicu nekog davnog pretka, da je to jedna od onih priča u kojima čitava porodica biva pokošena surovom i nerazumljivom kletvom. Kada su ga pitali da li želi da učestvuje u predstavi, nije se opirao. Uloga je bila sasvim odgovarajuća; bio je to jedan od načina da se učestvuje u životu, a opet više u ulozi posmatrača. Mogao je, na neko vreme, da postane neko drugi – brat blizanac malom Kaju, po hladnoći ili patnji. Čak mu je i Snežna Kraljica bila bliža od većine rumenih, zajapurenih mladih ljudi koje zima nikad na takav način nije dotakla. Uloga je bila laka, tekst je naučen već na drugoj probi. Sve što je trebalo dalje, bilo je da gleda i čeka.

 

 

Preokret je usledio iznenada, kako to obično biva. Onaj koji nas voli (ili je to samo slučajnost, prirodni zakon, entropija) zbaci nas sa zamišljenog trona da bismo na taj način dobili priliku za lakše pronalaženje puta ka sebi. Naravno, to tad ne znamo, osećamo samo bol, revolt, bes. Predstava je za taj dan bila završena i kad sam krenula kući primetila sam da i Vila ide u tom pravcu. Naravno da se ne sećam njenog imena. Bila je to devojka koja je mogla imati osamnaest ili devetnaest godina, imala je kosu do struka, bila je vitka i izgledala sasvim nestvarno u kostimu Vile, kao da je bila predodređena upravo za tu ulogu, kao da će do kraja života glumiti samo Pinokijevu Vilu i ništa drugo. Da sam ja bila režiser, ona bi igrala vilu u svakoj predstavi, pogotovo u onima u kojima zapravo nema vile. Jer, šta je priča bez vile? Može li Mali Princ bez vile? Da li je Snežani samo veštica bila potrebna? Ni Gerda sigurno nije stigla do Ledenog Zamka tek tako, sama.

Bilo mi je jasno: ja sam mogla biti dečak, devojčica ili drveni lutak u potrazi za svojim životom, samo ne vila. Ali, mogla sam jednu vilu da imam na svojoj strani, da posle razgovora sa njom odem kući ispunjena odjekom aplauza koji je tih godina na razne načine zidao nestvarni tron samo za mene. Još jedna samotna zvezda, odletela u svom snu dalje nego što je potrebno, nesposobna da se vrati, bez jasne predstave o ljudima u dalekom gledalištu. Stigla sam je i sva zajapurena od želje da se dopadnem, odigrala pred njom jednu od omiljenih uloga, pričajući o lakoći sa kojom završavam školske obaveze, kojom pamtim tekst, kojom zapravo sve radim.

– Zašto misliš da si tako pametna? – prekinula me u jednom trenutku.

Nije to bilo ni kao šamar, ni kao uvreda kakve sam povremeno čula od svojih vršnjaka; njih nisam uzimala ozbiljno. Ovo je bilo drugačije; imalo je težinu i ozbiljnost, nije se moglo ignorisati. Svu svoju rečitost stavila sam u službu rešavanja tog malog nesporazuma. Govorila sam brzo i mnogo, navodila sve dokaze kojih sam mogla da se setim; bila sam sigurna da mogu da je ubedim. Uostalom, lako je izmeriti pamet, talenat, izuzetnost –  parametri za to opšte su poznati: tu su ocene, takmičenja, brojke, pohvalnice. Dva i dva su četiri; kad bude sve to sabrala, neće mi više postavljati takva pitanja. Kad više nisam znala šta da nabrajam, ona je počela da govori, mirno i hladno. Pričala je o plakatu na kom ne piše prvo moje ime, već je, na zahtev svih glumaca, kao Pinokio upisan dečko koji me je menjao (ja sam, ispod njegovog imena, upisana kao zamena), o ćudljivosti kojom sam tokom priprema izluđivala sve oko sebe, pa nisu uživali u probama sa mnom i mnogo su lepše radili sa dečakom, o tome kako se o sebi ne govori na takav način; kako zapravo ne znam ništa o odnosima sa ljudima.

Možda bi još govorila, ali stigle smo do ulaza u moju zgradu, i ja sam zastala. Ona je produžila bez ikakvog zastajkivanja; nismo bile prijateljice, nije bilo potrebe da se rastanemo nekako drugačije. Održala je malu, ne preterano strogu lekciju devojčici koja se umislila i sigurno je posle par koraka već zaboravila na tu scenu. Uostalom, ja njoj lično nisam bila ništa kriva, ali sad nismo bile na sceni, nije bilo potrebe da glumimo, ona je to znala i igrala je otvorenih karata. Ja to nisam znala, ja sam glumila uvek, i na sceni i van scene, sve do tog trenutka.

 

 

Nije bilo teško glumiti Kaja, pogotovo ne njemu. Lakoća uloge pomalo ga je i vređala; nije bio naviknut na lake uloge. Najteže mu je bilo da prikaže Kaja na samom početku, onog koji još nije došao u dodir sa Snežnom Kraljicom. Trebalo je pokazati emociju, pokazati koliko mu je stalo do Gerde, odglumiti spontanost i instinktivnu privrženost koja se može osećati samo kod apsolutne neiskvarenosti, kada upliv razuma još nije dovoljan da bi hladnom analizom nalazio kvar u svemu. Nije mogao da se seti kako je to izgledalo pre nego je trun odvratnog naopakog ogledala upao u njegovo oko – M. nije poznavao svet kroz nepomućen pogled.

Uloga Gerde pripala je plavoj, nežnoj devojčici, iz nekog drugog sveta. Lepota bez svrhe; Ruža na planeti Malog Princa – svako bi osetio poriv da je štiti. Zašto je režiser baš nju odabrao za ulogu devojčice jače od natprirodnih sila, o tome M. nije mogao da donese sud. Delovala mu je suviše krhko. Lako je usvajala tekst; ali, on je nikad ne bi odabrao za takvu ulogu; sumnjao je u njenu snagu. Osećao je da ona ništa zaista ne bi mogla sama, da postoji čitava divizija sačinjena od ljudi zaduženih da popločavaju put kojim će ona da prolazi i da ga potom posipaju cvećem. Jadni Kaj; ova ga Gerda nikad ne bi tražila, osim ako bi čitava ta mala vojska krenula sa njom u potragu, obasipajući je pažnjom i praveći od njenog života bajku. Ne, ne, ona je bila bolja za ulogu princeze; za Gerdu, mogli su da odaberu onu pegavu, što glumi devojčicu iz razbojničke družine.

Ja nisam Kaj, mislio je, ali nakratko mogu to da budem – zabavno je. Ja je sigurno ne bih voleo, ali Kaj može da je voli, bar neko vreme. Kako bi joj se Kaj nasmešio? Kako bi je pogledao? Da li sam je grubo uzeo za ruku? Kada bi prošao prvi deo probe, on se sasvim povlačio, jer do samog kraja predstave više nije bio vidljiv. Mogao je na miru da posmatra kretanje ostalih na probama, mogao je i sasvim da se isključi, kao i u životu koji ga je nepogrešivo čekao kad se proba okonča i kad više nije bilo potrebe da bude Kaj.

Ali on je nastavljao da bude Kaj. Kaj ga je potpuno okupirao i preuzeo njegovo telo, kao neizlečiv slučaj opsednutosti. Poneo je i Gerdu u Ledeni Zamak, zamrznutu, iskrivljenu, dovoljno duboko utisnutu da jednog dana može da oživi unutra i počne da smeta. Imala je lik  krhke princeze, koja dirigentskim pokretima upravlja sinhronizovanim asamblom u svetu koji nije poznavao ni razumeo.

Postojao je trenutak u predstavi u kome je posebno uživao. Nije to bio kraj, momenat kada Gerda konačno dolazi i spasava ga iz ruku ledenog prezira koji guši svaku potrebu za životom; bio je to deo, još na početku, kada Kaj počinje da se menja, njegov glas se iz nežnog promeni u grub, počinje da se osamljuje i odbacuje Gerdino društvo. Zbunjena Gerda ne može da shvati šta se to događa, šta ga je izmenilo, kako to da joj Kaj iznenada uskraćuje svoju ljubav. Uživao je u toj igri na pomalo zloban način. Eto, mogu da te volim, ali ja biram da te odbacim i odem od tebe; zapamti to, mala princezo; ja ti neću put posipati cvećem. Sad plači, mene to više ne zanima. Nađi nekog drugog da to radi; zaboravi na ovog Kaja. On odlazi zauvek i više ga ništa ne zanima – tamo će se zalediti i uživati u kristalnoj jasnoći logike, koja nema veze sa svim tim malim, glupim životnim smicalicama. Zbogom ostaj; znam da ću odmah da te zaboravim, kao što se ne pamti bilo šta nevažno. Nakon toga, zamišljena kočija Snežne Kraljice nosila ga je ojačanog, sa izrazom lica na kome se ogledalo likovanje – on je upravljao. Bilo je važno da on upravlja. A Snežna Kraljica? Ona je bila samo vozač te kočije, ništa drugo.

Čekao bi do kraja, do scene kad Gerda dolazi i moli ga da je prepozna, da se seti njihovog druženja. Ne, ne sećam se; zaboga, devojko, odlazi, smetaš. A nešto bi se pomeralo u grudima. Zamrznute suze pretile su da izađu. Neću vam ih nikada dati, mislio je.

Na sam dan premijere svi su bili naročito uzbuđeni, čak i M. Desetak minuta pre početka predstave mislio je da će pobeći iz sale: nešto detinjasto i tako obično pretilo je da ga svima razotkrije drugačijeg nego što su navikli.

Mogu da te volim, evo, pokazaću ti, mislio je držeći je za ruku naročito nežno. Mogu i da te ne volim i to ću ti pokazati, sevao je očima uz rečenice pune prezira i skrivene mržnje. Mogu i da te čekam, raslo je nešto neiskazano u njemu dok se predstava bližila svom kraju. Mogu i da zaplačem, eto... Bravo – rekao je režiser, kad je predstava bila odigrana – čak si i plakao; kako ti je to pošlo za rukom?

Mala princeza primala je komplimente okružena velikom grupom ljudi, svojom vojskom, buketima cveća. Pogledao je ka njoj, da joj uputi osmeh – uspeli smo, oborili smo ih s nogu, bili smo zaista dobri – ili bilo kakvu drugu potvrdu zajedništva. Hladno ga je odmerila. Mogla bih, možda; ali biram da te ne volim. Zbogom ostaj, već sutra neću da znam ko si ni kako se zoveš; sad plači, slobodno, mene to više ne zanima. Zatim se okrenula ka svojoj publici, sa osmehom plemenitosti i skromnosti, svojstvenim samo velikim glumicama.

 

 

Ćutanje koje je usledilo bilo je tako potpuno, da su ga primetili svi rođaci, prijatelji, neki potpuno nebitni ljudi – prolaznici kroz život naše porodice. Naravno, meni nisu govorili o tome, sem onih naivnijih koji misle da može i mora da se govori o svemu; takve nisam shvatala ozbiljno. Odavno sam znala da ne može sve da se pretvori u reči; sad je došlo u pitanje da li  uopšte može stvarno da se podeli sa drugim bilo šta.

Vilin govor, iako me je začudio, nije bio bolan za mene u prvom trenutku – verovatno je tako i kad čovek primi metak; načula sam nešto o tome kasnije, u mnogo zrelijem dobu. Telo ne bi moglo da preživi šok koji izaziva bol u svojoj punoj snazi – neki ga centar, zadužen za lagano serviranje bola, dozira u određenoj meri. Oni koji su nekad osećali razoran bol, reći će (očiju raširenih od sećanja na ono što ih je tada zadesilo) da je to uvek neizdrživo; ali oni ne znaju kakav je mogao biti intenzitet tog bola da nema sklopa telesnih i duhovnih branilaca, usled kojih opstajemo, uprkos svemu. Ja sam ušla u dvorište tog popodneva, zatim u zgradu, u stan i svoju sobu; sela sam zamišljeno, čudeći se ne toliko slici koju o meni imaju neki ljudi, koliko odsustvu slike koju bih ja morala da imam o njima. Kako su oni mogli da primete toliko mojih osobina, kojih ja nisam bila svesna, a ja nisam mogla kod njih ni one najupečatljivije? Koje je to čulo kod mene ostalo nerazvijeno? Možda se ne može istovremeno gledati i spolja i unutra; ili je to samo izgovor, kojim se pravda jedna neoprostiva nesposobnost.

Usledile su godine paralisanosti i čudnih isprobavanja koja sa govorom nisu imala ništa zajedničko; uvek su bila dolazak do neke granice i bacanje pogleda malo preko nje. Ja mogu biti šta hoću. Dečak ili devojčica. Drveni lutak u Zemlji Dembeliji, kome su upravo počele rasti čudne uši i rep. Nezahvalni drveni lutak koji ne mari za svog oca, koji mašući rukom govori dosadnoj Vili da odlazi i ostavi ga na miru. Glavna uloga ili zamena; govor bez stanke i ćutanje s predumišljajem. Pitanje je samo zašto bih bila bilo šta od toga – da li to meni iz nekog razloga treba, da li to treba nekom drugom? Igra je bila završena, a ono što je sledilo nije imalo draži, bilo je nepoznato i jezivo, kao zaranjanje u mutnu vodu. Nisam više letela u snovima – skakala sam u sasvim neprovidnu vodu, u zatvorenim, betonskim objektima, u kojima nije bilo ni boja, ni dovoljno svetlosti. Nije me bilo strah; bilo mi je svejedno.

 

 

Posle Snežne Kraljice ostala je praznina, kao da je M. stvarno odveden u Ledeni Zamak da tamo provede dugu, mnogogodišnju zimu; naravno, to se nije moglo videti na njemu ni po kakvom spoljnom znaku. Prošlo je dosta vremena koje nije vredno pomena – pesak nebitnih momenata. Brat se okretao oko njega kao satelit. M. je učinio sve da mu nacrta posebnu bajku, u kojoj dolazi kočija i odvodi ga negde daleko, gde su boje jasnije, ljudi lepši, a život sasvim drugačiji od svega viđenog. Osećao je instinktom zaštitnika da je brat lakši, da se može posaditi u svaku zemlju, da će u svakoj davati jednako vredne plodove na radost svih. Plodovi neće biti zatrovani nikakvom uspomenom. Bojao se da jednog dana može biti kasno za takav put; za njega je već bilo kasno. On je već davno otišao, preselio se u Ledeni Zamak, a odatle se teško moglo putovati, još teže negde pustiti korenje. Plodovi? Ledeni kristali. Bilo je moguće tome se diviti i ništa više.

Konačno, brat je otišao. Najbolje se odlazi bez osvrtanja, dok je izraz naivnosti koja veruje u bolju budućnost još dirljivo tužan (za posmatrača iz Ledenog Zamka). Radovalo ga je što brat sa sobom nije poneo težinu, sećanje na oca (naravno, nije ga ni mogao imati), na majku, na užas privrženosti.

Ledeni kristali. Savršena zaštita. Grebuckala je negde unutra ona Gerda.

Bio je strašno umoran; taj je umor, nakupljen tokom godina, imao u sebi nešto slatko, umirujuće, bio je vrsta opravdanja za nedostatak ambicije, za izbegavanje bučnih mesta, ostanak kod kuće. Odnedavno, u njegovu skromnu sobu počela je da dolazi devojka nežna i plava, koleginica sa fakulteta kojoj je ostalo malo više od godine da završi svoje studije. Trebala joj je pomoć, a njemu je sve tako lako išlo. Nije mu izgledalo da je to nešto značajno, da tome treba pridavati neku naročitu važnost. Posmatrao ju je škrtareći na rečima, osim ako se nisu ticale predmeta koji bi spremali. Ona je govorila više, spontano, prirodno, vedro, koliko je to uopšte bilo moguće u njegovom prisustvu i pod njegovim strogim pogledom. Zaćutala bi zbunjeno, jer takav njen nastup nije nailazio na uobičajen odziv. Blago bi joj se obojili obrazi, i to je možda bio stid, a možda je bila i ljutnja. On je samo posmatrao i slagao u glavi slike, onako kako je Kaj slagao kockice leda.

Imao je čitave albume slika raznih njenih raspoloženja i izraza lica – znao je kako izgleda kad ne može da savlada problem i kako se ozari kad dođe do rešenja, kako iskreće glavu u stranu i žmuri prelazeći rukom preko ukočenog vrata, kako joj je pogled nekad prazan kad dođe i donese sa sobom gomilu problema iz roditeljske kuće, o kojima bi rado govorila da je on mogao da bude njen slušalac. Ali, prekidala bi već na početku priče; setila bi se da on ne može da zna ništa o tom klupku uzajamnih zavisnosti i gušenja, prebacivanja, dugovanja, praštanja i stalnih otvaranja istih, još nezaraslih rana.    

Mogu da te volim, mislio je on, moja je prednost u tome što mogu da biram. Mogu da izađem iz sebe ovakvog i postanem neko drugi – onaj brat blizanac koji sasvim lepo ume da pokaže i najdragocenija osećanja, kao nekad, kao u predstavi. Mogu da te držim za ruku, evo ovako, najnežnije na svetu, da ti pokažem da smo sami na svetu. Gajićemo jednu biljku, evo ovu, i divićemo se njenom rastu. Dolazićeš kada želiš i delićemo ovaj mali prostor. Poznavaću te i poznavaćeš me onako kako jedino sami sebe vidimo, u časovima kada smo pred sobom potpuno iskreni, kad se ne čuvamo ni od kakve opasnosti. Mogu tako da te volim da i sama sebi postaneš dragocenija nego što si ikada znala da možeš biti. Možda; a možda i ne.

Prelistavao je slike u glavi, postajao neko drugi, jedna uloga u jednoj predstavi, koja će se u budućnosti nužno završiti spuštanjem zavese i bez aplauza. Svakako sa suzama. Sasvim svejedno, mislio je. Mogu da izaberem i da te ne volim. Ja biram. Skloni se sad, idi kući.       

   

 

Nisam više letela u snovima, skakala sam u mutnu vodu, često u zatvorenim, kvadratnim objektima, u kojima nije bilo ni traga od prozračnosti i čistoće morske vode, ni dovoljno svetlosti da naslutim obrise i dubinu. Nije me bilo strah; bilo mi je svejedno. Bilo je i onih drugih snova, gde upravljam vozilom i imam neke nepoznate saputnike. Vozilo je uvek imalo neki ozbiljan problem zbog kojeg njime nije moglo da se upravlja: volan je bio zakočen, nisu radile kočnice, ili je put bio odronjen i točkovi su s jedne strane visili nad provalijom. Bilo je zabavno. Ili sam se krila u zgradama sa mnogo vrata, gomilom nerazumljivo projektovanih hodnika i dugačkih silaženja merdevinama negde duboko ispod grada. Oni od kojih sam bežala retko bi pokazali lica – ti trenuci bili su ispunjeni najvećim užasom koji je uopšte moguće podneti. Budila sam se sa jako ubrzanim pulsom i bila sigurna da zlo nije nikakva nematerijalna izmišljotina moralista. Zlo je imalo svoje lice; želela sam to nekom da kažem – ali, odavno sam prestala da govorim.

Nisam ga naročito ni volela, iako sam pristala na to da se držimo za ruke i tako budemo nešto kao par. Rekli su mi, pre prvog susreta sa njim – savršeno ćete da se uklopite, zamisli: on je čak i Hegela čitao. Pa dobro, rekoh sebi; ionako mi je svejedno. Ništa nije pomagalo, mogli smo da se držimo za ruke, ali ja i dalje nisam mogla da govorim ono o čemu je jedino imalo smisla da se priča. Izgovarala sam neke rečenice koje su bile samo rutina – ponavljanje tuđih fraza – zato što je ćutanje privlačilo veću pažnju nego pričanje bez svrhe. Govor kao maska? Čovek je davno savladao tu veštinu, samo je nisu svi primenjivali sa jednakim uspehom.

Nedostatak pravog govora značio je za mene umnožavanje užasa. Gledati oko sebe, razumeti (ili ne, svejedno), sanjati, skakati u mutnu vodu, gledati zlu u lice, i sve to sam, potpuno sam, suštinski, egzistencijalno, apsurdno sam, to je jedino što sam pouzdano znala o ljudskom bitisanju, i to uglavnom nije moglo da se podnosi. Sva energija odlivala mi se na neadekvatne odnose, izgovaranje rutinskih maski-rečenica, savladavanje poriva da se ta farsa ostavi za sobom, iako nema razloga za bilo kakvo odlaganje. Pa šta ako sam nekad popila neku čašicu? Ne ide; ne rade to dobre devojke. Savršeno me je bolelo uvo. Njemu je, naprotiv, sve to bilo jako zanimljivo; kao da nikad pre nije stigao da pročešlja sa takvom ozbiljnošću gomilu nevažnih tema. On – hodajuće pisanje eseja; ja kao publika.

Došao je po mene, hodali smo neko vreme razmenjujući šablon-rečenice, a onda je rekao: šta ti misliš o glumcima? Ovo veče ćemo posvetiti glumcima. Prelazili smo preko mosta u tom trenutku, jasno se sećam. Volim taj osećaj kad se na mostu naglo promeni strujanje vazduha, kad naiđe svežina koju donosi reka. Provetreno, čisto, silno, kao samoća, jedino prirodno stanje.

Misliš da možeš pričati o glumcima? Šta ti uopšte znaš o glumcima? I ti i Hegel zajedno nemate pojma o tome, zato bi bolje bilo da ćutiš. Ćuti malo.

Šta ti je? Ništa, eto, umorna sam. Od čega si umorna? Od svega sam umorna.

Nije shvatao moje ćutanje ni moju ljutnju. Kako da mu objasnim? Ne može se govoriti o svemu na tako lak, učen, intelektualistički način. Reči nemaju značaja ako nisu čoveku otrgnule deo mesa pre nego što ih je izgovorio. Većina reči koja je do mene dopirala, bile su kao davno oglodane kosti.

On bi da priča o glumcima. Zna li on možda kako je to kad si Pinokio, a onda te Vila ostavi i ode, i ti posle moraš sam, potpuno sam? I vičeš bezglasno u vetar: Vilo, vidi me kako ćutim, niko nikad nije tako ćutao pre mene, ne hvalim se, saginjem glavu... Vidi me, Vilo. Toliko sam je nisko spustila, sklupčala sam se, još malo i postaću jež...

Šta bi rekao da može da uđe u moj san, pa pogleda zlu u lice? Da li bi rekao: šta ti misliš o zlu? Ovo veče ćemo posvetiti zlu... Jedno veče za glumce i jedno za zlo. Dosta je. Pa ima još toliko neobrađenih tema.

Rekli su mi da ga je brat tešio kada sam ga ostavila, rečima: bolje što je otišla, jesi li video kako pije? Nije rekao: „koliko pije“. Već „kako“.

Da, tako pijem.

 

 

Pričali su mi da je tog dana u gradiću gde je M. živeo bilo neobično čisto i prijatno prolećno vreme, i da su svi oni koji se vole izašli da prošetaju ili sednu na klupicu, makar i pred starom kućom. Oni koji su ostali u tom mestu nisu bili izjedeni ambicijom, nisu mnogo očekivali od života, ili nisu imali snage da se za to bore. Mnogi su otišli; brat se javljao iz dalekih zemalja, jedini čovek koga je M. imao, i koga je (zato) poslao daleko od sebe. Bio je sam, potpuno sam, suštinski, egzistencijalno, apsurdno sam, to je jedino što je pouzdano znao o sebi, svom budućem životu.

Ah, da, tu je bila i ona, mala plava Gerda (iako se ova Gerda nije baš sasvim uklapala u onu sliku koja je grebuckala iznutra); ipak je bio sam.

Njeno se studiranje bližilo kraju. Već su duže od godine bili zajedno, možda je mogao da je voli, možda i nije morao, i neka bude da je sve to bila samo navika, ali nije mu se dopala promena koja se kod nje odnedavno javila. Nije znao kako bi nazvao to novo stanje –  nestrpljivost, ambicija? Bio je u stvari siguran da je u pitanju nesigurnost, da ona mora da čuje mnogo aplauza da bi dobila potvrdu svoje vrednosti; mora da pobegne odavde. Mala soba i njih dvoje u njoj (i biljka, ako je biljke zaista bilo, ako to nije samo slika iz jedne davno glumljene bajke): to više nije bilo dovoljno. Svet je bio nepregledno prostranstvo koje se moglo osvajati, a kočija je bila spremna. Kako se zvao kočijaš: svetla budućnost, život u metropoli, karijera bez mrlje, Snežna kraljica? Nebitno je ime; sve su to imena iste bezglave spodobe, prerušene, a ona je bila spremna za polazak.

Nije mu bilo ni nakraj pameti da je zadržava; nije to bilo ono što ga je tih dana uznemiravalo. Da već jednom hoće da prelomi to u sebi i krene, oboma bi im bilo lakše; svako bi nastavio u svom paklu; ionako nije ni naročito važno. Ono što ga je mučilo, bila je njena neodlučnost: činilo joj se da je potrebno da nađe gomilu valjanih razloga kojima će sebe, njega, pa i okolinu, ubediti da je on glavni krivac što ona odlazi. Nije mogla da krene dok ne obavi i taj poslednji posao u njegovoj sobi, dok od njega ne izvuče i tu zadnju uslugu pred polazak.

Takvi su se dani smenjivali sa onima kada bi nastupalo njeno kajanje i uplašenost pred donošenjem bilo kakvih novih odluka. Uvlačila bi se u njegov krevet, nežna i ranjiva, tražeći da je zagrli, da je zaštiti od nečega što sama nije mogla da savlada. Primirje bi potrajalo nekoliko dana, a onda bi neka vest o nečijem uspehu tamo preko, nečijem zaposlenju, velikoj zaradi, ponovo pokrenula lavinu. Ponovo bi se produžavali mučni razgovori, izvlačili se nepotrebni, nakazni argumenti iz rukava. M. je čekao da sve to prođe, i da se u sobu ponovo useli tišina.

Tog dana, tako lepog i čistog, sa svim tim zvucima sa ulice, nikako nije mogao da usredsredi misli na ono što je govorila. A i zašto bi? Sve je to već hiljadu puta čuo. Osećao je čudnu rasejanost, nikako nije mogao da se usmeri na nešto, da hladno i bez ikakvog uzbuđenja razmišlja o nečemu sasvim drugom ne mareći za njen monolog. Ležali su ispod pokrivača, on glave blago nakrenute prema prozoru, ona u polusedećem položaju, neprekidno govoreći, sa rukama koje su drhteći pokušavale da dohvate cigarete sa improvizovanog noćnog ormarića.

Setio se kako je, kao dečak, išao sa bratom jednog baš ovakvog dana na reku, da gledaju druge dečake kako odlaze sa očevima prvi put na pecanje. Bio je tada vidno uzbuđen, bilo je to pre Snežne Kraljice, pre nego što je prestao da mari... Činilo mu se da je i on deo te celine, tog prolećnog jutra, tog odlaska do reke, jednog zajedničkog uzbuđenja koje im je Bog, onaj pravi, ili neki dečji bog proleća, svima stavio na raspolaganje. Nije bio sam, čuo je i osećao ljude oko sebe. Sećao se sasvim jasno tog trenutka intenzivnog doživljavanja celine koji se možda nikad više nije ponovio takvim intenzitetom. Ili, ipak, još jedanput – na prvom izvođenju Snežne Kraljice, onda kad je plakao poslednji put. Odjednom je osetio neodoljivi poriv da se spusti do tog istog mesta na reci. Pomerio je pokrivač, i krenuo prema vratima.

Ona je nastavila da govori. Postala je glasnija, želeći da je on svakako čuje dok odlazi do toaleta. Ne može tek tako da ustane i ode dok ona govori, pa ni u drugu prostoriju; eto dokaza koliko on nju zapravo ne sluša, koliko ne mari za ono do čega joj je stalo...

Gde ćeš? Stani? Šta radiš to? Nisi se obukao – vikala je za njim kada je shvatila da on izlazi iz male sobe i kreće ulicom, ne mareći za svoju golotinju.

 

Kao u snu, kao hipnotisan, bez imalo stida, M. se kretao među svim onim parovima koji su tog dana izašli da se šetaju, držeći se za ruke. Ljudi su se pomerali u stranu, i niko, baš niko se nije nasmejao, pokazao prstom u njegovom pravcu ili ga pogledao s prekorom. Dosta mu je. Sad mu je stvarno dosta. Ne može ni on više, govorili su. Nije od kamena. Morao je jednom da pukne. Otac, majka, baba. Brat, jedini njegov, tamo daleko. I ova mala, njihove svađe... Naravno da su čuli svađe, zar je to teško u tako malom mestu? Bože, zar si mislio da on može sve to da izdrži?  Bio je sam, suštinski i bespogovorno, beznadežno, potpuno sam.

A kad je sam, zašto se ne bi prošetao do reke? Ionako nigde nikog na svetu. Nigde nikog.

Na kraju ulice bila je ujakova kuća. Neko je već dotrčao i rekao mu, pre nego što je M. stigao do poznate kapije, i ujak je stajao na pragu s ćebetom u rukama. Prišao mu je blago, bez reči, uvio ga, i uz par umirujućih rečenica poveo ga u kuću. M. se nije opirao. Izgledao je samo nekako začuđen.

Neki su na ulici zaplakali.

Već nakon nekoliko sati ležao je na odeljenju za nervne bolesnike, da ga malo pogledaju, da se malo odmori. Biće sve u redu, rekao je ujak, njemu, sebi, doktorima. Biće sve u redu, došao je do granice. Dobar je on dečko. Nisam znao da mu je tako teško. Nije mi rekao.

 

 

Ostalo je jedino da kažem da se M. i ja nikada nismo sreli. Ja sam glumila u svojoj, a on u svojoj maloj glumačkoj ekipi, u različitim gradovima. Da se nekako desilo da nam se glumački putevi ukrste, ja sigurno ne bih bila Gerda u njegovoj bajci. Mogla sam, u najboljem slučaju, da budem Devojčica Razbojnik; i samo ja bih znala da mala, plava, nežna Gerda nikada ne bi zaista otišla po njega, da ona nema tu snagu, da je navikla na put posut ružama. Ja sam mogla da dođem po tebe, Kaj, govorila bih u sebi, bezglasno; on me uopšte ne bi ni primetio, držeći je za ruke, ili čekajući u Ledenom Zamku da ponovo čuje njen glas kako ga doziva.

Ja sigurno nisam ni njegova Ruža na maloj planeti. Možda Lisica, sa netraženim mudrovanjem o pripitomljavanju. Slušao bi me, razmišljajući kako joj je teško i kako mora da požuri, da je zaštiti od svega što napada nedužne Ruže.

A ni njemu, sigurna sam, ne bi bila data neka važna uloga u jednoj od mojih bajki. Mogao je da odigra Vernog Johanesa, u nekoj malo promenjenoj verziji te priče, onakvoj da se u njoj okamenjeni Johanes ne može više da probudi iz svog kamenog sna i sve bi žrtve, u to ime podnete, ostale jezivo i stravično uzaludne. Mogao bi biti lažni, iskrivljeni Oliver Tvist, koji zapravo nikad nije napustio razbojničku družinu; onako plav i nežan, sa sasvim nevinim izrazom lica i bez pravog učešća duše u svemu tome, mogao bi da čini neverovatna razbojništva, usput, kao da sanja.

Pinokio se, kao uzgred, neznano otkud pojavi u svakoj od tih bajki, prošeta binom kao da je zalutao, u potrazi za onom Vilom koja je otišla. Vilo, gde si, pogledaj me, govori samo pogled drvenog lutka. Jer on može da bude šta god hoće. Beživotno drveno telo na drvodeljinom stolu, parče drveta u kitovoj utrobi, ili senka iza paravana, kojoj polako ali sigurno narasta dugačak drveni nos. 

 

 

Priča je objavljena u časopisu "Istok"; slike u postu - Krzisztof Lozowski.

 

 

Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)