Intervju sa Markom Tomašom (objavljen u slovenačkom časopisu "Provinca" br. 7, juna 2018. godine)
Marko Tomaš jedan je od najznačajnijih autora i jedno od
najzvučnijih imena na književnoj sceni čitavog prostora nekadašnje Jugoslavije.
Rođen je u Ljubljani 1978, osnovnu školu završio u Mostaru i Kljajićevu, a
gimnaziju u Somboru. Studirao je pravo, književnost i novinarstvo u Mostaru i
Zagrebu. Pored toga, živeo je i radio i u Sarajevu i Splitu. Vodio je splitsku
knjižaru UTOPIA, koju poznavaoci nazivaju kultnom i u kojoj je stasao čitav
pokret mladih splitskih autora. Jedan je od pokretača i urednika časopisa
KOLAPS i biblioteke koja mu pripada. Pesme su mu prevođene na više stranih
jezika: između ostalog na italijanski, poljski, nemački i engleski. Nagrađivan
je, čitan, jednako slavljen od publike i kritike.
Najvažnije stvari
o Marku Tomašu saznajemo iz njegovih pesama, proznih napisa, kolumni,
intervjua, ali i nastupa na promocijama i književnim večerima, koji odišu
spontanošću, iskrenoću, pozitivnom energijom i interakcijom svih učesnika.
Autor pleni neposrednošću, no njegova poezija nije laka. Ona nas suočava sa
traumatičnim vremenom u kome živimo, ukazuje na posledice nedavnih sukoba i
ratova, gubljenje smisla i ljudskosti. Ipak, ona je prijemčiva, iskrena,
ogoljenih misli i emocija, tuge i nedoumica; zavodi snagom umetničkih slika,
melodijom i ritmom, izrazom u potpunosti savremenim, ali takvim da se jednim
delom oslanja na najprobraniji deo književne i umetničke tradicije. Nadasve je
katarzična.
Marko Tomaš je
antifašist „srca smrskanog kao kost“; on stvara vlastitu mitologiju „razdragan
od velikog kosmičkog ništavila“; želi da shvati pravo značenje velikih reči i
najvažnijih istina. Iako se ne oseća iskupljenim, u njegovim pesmama svoje
mesto nalaze i oni obični, sitni, neviđeni, zaboravljeni, izgubljeni u metežu
vremena koje nam je dodeljeno, u praznini 21. veka koji živimo, i sami prazni i
usamljeni. Njegov narod nisu oni koji se kite bilo kojim ispražnjenim i
obesmišljenim imenom nacije, već dobri i čestiti ljudi sa kojima se može
pošteno živeti. Njegova poezija nije revolucija; revolucija nije ništa drugo do
skup praznih parola. Rat je najčudovišniji čovekov izum, a mir zasnovan na
takvom izumu, branjen i održavan mržnjom i granicama, bezvredan je i lažan.
Marko Tomaš nema sluha za takav svet, gluv je za stvarnost u kojoj sve zvuči
poput naređenja. Njegova poezija je utoliko otklon, potraga, neka vrsta
molitve. Po mišljenju čitalaca, ona čini da svet ipak, makar na kratko, postaje
podnošljivije mesto za život.
1. Često Vam u intervjuima postavljaju pitanja o
politici, odnosu bivše Jugoslavije i sadašnjih država na njenim prostorima i
Vašem jugoslavenstvu. Da li je, po Vašem mišljenju, to rezultat naše
stvarnosti, rezultat verovanja da savremeni pesnik mora da se osvrće na takva
pitanja, ili Vaša poezija provocira na takva pitanja?
- Splet je to raznih okolnosti ali i rezultat moje
otvorenosti po tom pitanju. Nekada vjerujem da je korisnije govoriti o tim
stvarima kad već dobijam nekakav medijski prostor i ljude navodno interesira
što imam za poručiti pa onda, kao, što ne iskoristiti to da iskažem svoje
političke stavove koji su potpuno izvan mainstream političkog razmišljanja.
2. Po nekim izvorima, Dilan je na pitanje da li
očekuje da njegova poezija promeni svet odgovorio da ne očekuje, ali da piše
kako bi pokazao da se izuzima iz takvog sveta. Šta mislite o toj poziciji? Je
li to pošten odnos ili eskapizam?
- Mislim da je to legitiman stav. Svaki stav je
legitiman. Čovjek na to ima pravo. Zapravo, na neki način sam sličan vlastiti
stav iznio u odgovoru na prvo pitanje. Želim da je moja pozicija tu jasna. Time
i moj odnos spram svijeta. Ali ne očekujem ništa više od toga. A ne bih rekao
da je to eskapizam. Svatko od nas ima svoj način na koji vodimo svoje ratove.
Na žalost je podvala da je život rat, borba uspjela i sad umjesto da živimo u
miru sa sobom i okolicom mi se borimo jer nam nema druge, stvari su tako
postavljene. A borimo se, neki od nas, tek da nas se ostavi na miru, da nam se
pruži mogućnost da izaberemo živjeti kako želimo.
3. Ima i takvih pristupa književnosti po kojima je
njena glavna uloga nedopustivost zaborava. I u regionu (a pogotovo u BiH) piše
se o ratnim strahotama, masovnim grobnicama i slično. Adorno je tvrdio da je
nemoguće pisati poeziju posle Aušvica, međutim, poezija se i dalje piše, a u
periodima posle ratova ponekad nastaju i najznačajnija pesnička ostvarenja
(dovoljno je da se podsetimo plejade značajnih stvaralaca u Jugoslaviji nakon
Drugog svetskog rata). Da li imate neko objašnjenje?
- Imam i nemam. Ono što bi moglo biti objašnjenje
je sigurno samo pokušaj objašnjenja, jedan djelić cijele slagalice zvane
istina. Problem je što nijedna generacija, barem kod nas, nije imala dovoljan
odmak od rata da ga gleda kao na nešto strano. Svaka generacija na ovim
prostorima živi do grla ukopana u posljedice posljednjeg rata na ovim
prostorima. Zato je on tema kao najveći spektakl koji se može odigrati u
ljudskom životu. No, čini se da ništa ne uspijevamo naučiti iz vlastitih i
iskustava prethodnih generacija.
4. U pesmi „Vješala“ kažete: „Kada napišem ljubav,
hoću da svatko zna šta to znači“. Pisano je o devalvaciji velikih ideja i reči
nakon perioda ratova i razaranja. Da li reči – sloboda, istina, dobrota, nacija, ljubav, praštanje, bratstvo – danas mogu da se na isti način nađu u
pesmama kao u, recimo, 19. veku? Da li se nešto nepovratno promenilo ili se
posle strašnih istorijskih epoha pokopaju mrtvi, zacele rane, a zatim nevinost
biva ponovo uspostavljena sa novim generacijama?
- Tu sam izrazio svoju želju, čežnju točnije, da
istinski spoznam značenje te riječi i značenje svih tih velikih riječi i ideja.
A s punom sviješću da je to nemoguće. Da su moji pokušaji da to učinim samo
jedan mali dio velike ljudske čežnje. Problem je tog dovođenja u pitanje
velikih ideja. Jer ja mislim da su nam one najpotrebnije upravo u trenucima
triježnjenja od velikih užasa. No, to se izbjegava jer proroci rata, oni koji
nas u njega vode, uvijek se pojave kao svećenici koji tvrde da znaju odgovor na
ta pitanja, kao oni koji znaju stvarno značenje tih riječi. Tako nam te ideje
nakon užasa bivaju ogađene i onda se vremenom od njih ograđujemo što je potpuno
pogrešno. Jer to nije nikakva emancipacija. To je opet bježanje od uzroka,
neshvatanje istih. Užas se događa zato što se čežnje pretvore u strah a strah u
mržnju.
5. Može li se čovek (pesnik) danas diviti svetu i
pisati ode, himne, hvalospeve? Ili mu preostaju samo „nihilističke molitve“?
- Pjesma dolazi s istog mjesta otkuda izvire
molitva. Preduvjet je osjećaj poniznosti, svijest da smo sićušni, ništavni i
nebitni. Ona je spona, most ka apsolutu, želja da budemo povezani s njim kako
bismo nadišli našu krhkost i osjećaj samoće i bespomoćnosti koji dolazi s tom
sviješću. Sve je, dakle, moguće. Nekada treba izraziti beznađe, nekada ushit.
Izvor je isti. A on je bitan. Naša osobna pozicija uvijek je ona s koje krećemo
na putovanje, otuda posmatramo sve oko sebe bez obzira na to kuda smo stigli.
6. Robert Krili piše: „pesma iznad svega upućena
praznini, to je hrabrost neophodna“, a Oktavio Paz govori o „bratstvu nad
prazninom“. Vi govorite o tome kako ljudi prestaju biti stvarni, o pronalaženju
načina da se do njih dopre, premosti daljina i isprovocira otvaranje. Ako je
bratstvo ostvarivo samo još preko iskustva umetnosti, kako ga ostvariti sa
ljudima koji to iskustvo nemaju (i da li postoje takvi ljudi)?
- Pa da, praznina, nepoznato, beskrajno, apsolutno
s kojim se trebamo povezati kako bismo bili dio nečeg većeg, božjeg projekta,
nauma svevišnjeg. Tražimo utjehu, tamo nam se čini da ju je jedino moguće
pronaći. Kao što ju tražimo u drugim ljudima. Ali nužno je spojiti se s nečim izvan
sebe, biti dio nečega. To je ta težnja za bratstvom, jedinstvom. Jedan njezin
segment, barem.
7. Kako tačno objašnjavate, u jednom intervjuu
pomenuto, zanimanje „biti JA“?
- Samo biti. Postojati. To je, recimo, moja želja.
Već samim tim što smo rođeni imamo nekakvo pravo na dostojanstven život. Malo
je to izvučeno iz konteksta ali čini mi se jasno što sam htio reći. Želja da se
čovjeka oslobodi moranja, ambicija koje, po meni, ne vode nikuda osim u dalje
produbljivanje jaza među ljudima. Čovjek je doživio nevjerojatan tehnološki
napredak a da mu je najveći misterij ostalo obično, jednostavno postojanje
neopterećeno statusom, mjestom u društvu.
8. Pišete: „Marko Tomaš nadasve obožava živjeti,
putovati, radovati se...posmatrati planine...“ Izgleda da bez lepote i ljubavi
svet ne bi bio ni tragičan; utoliko svu njegovu tragičnost vide i najdublje
osećaju upravo oni najosetljiviji na lepotu, ljubav, mogućnost ispunjenja.
Jedna od tajni velikog dometa Vaše poezije je njena iskrenost, samim tim
odsustvo patetike. Stiče se utisak ne samo da ste se ogolili do kože, već da ni
kože nema da zaštiti od nadiranja spoljnih opasnosti. To se svakako ne može
naučiti, sa tim se mora biti rođen. Koliko je teško živeti bez takve zaštite?
- Osjećaj nezaštićenosti je katkad užasavajući. Ali
problem je taj što si postavite pitanje pa zašto se uopće moram štititi, u
kakvom to svijetu živim ako je gotovo pravilo da ćeš potpunom otvorenošću biti
ugrožen, jer drugi će iskoristiti tvoju poziciju izloženosti da te povrijede.
Ljudi to gotovo instiktivno rade. Dođu i šutnu psa koji leži u miru i ni na
kraj mu pameti nije da će time izazvati nekoga da ga šutne, ali hoće – čovjeka
to izaziva, daje mu neku iluziju snage.
Lako te je povrijediti. To sobom nosi puno razočaranja. Puno toga ti potvrdi
loše mišljenje o svijetu i ljudima. I to je žalosno. Ali to je tako. Nije do
mene. Ne mislim da se trebam štititi iako često čeznem za nekom izolacijom.
Naprosto toliko zlobe i gluposti umori čovjeka i nekako poželi da je što dalje
od izvora toga.
9. Pojavom društvenih mreža poezija se vratila u
žižu interesovanja, pa ona sad komunicira i sa ljudima koji ne kupuju knjige
poezije, niti posećuju književne večeri. To menja jezik poezije, ali je nužno
ne obezvređuje. Da li verujete da je potreba za poezijom nasušna, da se ona
danas vraća funkcijama koje je imala narodna usmena književnost i da se dobra
poezija može obratiti velikom broju ljudi, a da ne izgubi poznavaoce
književnosti visokih zahteva? Čini se da Vama to uspeva?
- Ne znam ako mi uspijeva balansirati na tom rubu.
Volim vjerovati da je moj umjetnički koncept jasan ali često ispadne da nije,
da ga neki tumači pjesništva ne razumijevaju. Danas je po meni za umjetnost
ključna iskrenost, ali potpuna iskrenost, gorepomenuta ogoljenost. To je jedino
što je ostalo kao umjetnički alat u ciničnom svijetu. Kako rekoh, vjerujem da
je poezija molitva. Čovjekova potreba za molitvom, obraćanjem svevišnjem je
nasušna. Tako je onda i s poezijom.
10. U pesmi „Trgovac tugom“ kažete: „ja pišem kako
bih potvrdio svoje postojanje u drugim ljudima“. Međutim, u istoj pesmi su i
stihovi: „trebao bih zagovarati totalno uništenje svega ljudskog, ali žao mi je
majki, žao mi je onih koji su živjeli za druge ili nisu živjeli nikako“.
Izgleda da je Vaša poezija mesto gde se, takođe, potvrđuju i drugi, oni
neviđeni, čije čežnje, kako kažete, ostaju svima nepoznate. Da li biste se
složili sa tim da Vaša poezija, na taj način, može da se okarakteriše i kao
neka vrsta potvrde ljudskosti i smisla, uprkos praznini stoleća, urušavanju vrednosti,
samoći?
- Ne znam da li moje pjesme išta potvrđuju osim
zbunjenosti kao čovjekovog jedinog istinskog političko društvenog stanja.
Izgubljenosti, takorekuć. A sve zato što živimo jedni pored drugih jedni
drugima gotovo potpuno nepoznati. Ne otvaramo se nego prepuštamo tuđim
tumačenjima da nas oblikuju, oblikuju predstavu o nama. I tako živimo u nekoj
vrsti predstave, privida, usamljeni a sve što trebamo je pokušati proniknuti
iza onoga što nam se na prvu čini jasnim. Ne živimo u svijetu suštine nego u
svijetu predstava. Pa su i ljudi prazne ljušture i sve je ispražnjeno od
značenja, smisla, složenosti. Ja samo pokušavam dokučiti što ima iza onoga što
nam se servira kao jedina istina. A mi se skrivamo jedni od drugih, podilazimo
svijetu predstava jer se bojimo biti povrijeđeni. Loša iskustva su nam postala
dio DNA, plašimo se gotovo instiktivno.
11. Da li Vam se dešava da odbacite neke već napisane
pesme? Da li pišete samo u naletima inspiracije ili postoji nešto što bi se
moglo nazvati poetskim odnosom prema mislima i rečima, prema celokupnom životu?
Na društvenim mrežama dostupni su audio-vizuelni zapisi na kojima čitate Vašu
poeziju. Da li je u proživljenosti tajna Vašeg vrlo efektnog čitanja sopstvenih
pesama?
- Ima tu i nešto zanata. Ja sam praktički odrastao
na radiju. Kao klinac sam s kolegama iz škole vodio neke emisije omladinskog
programa. Nekad su učitelji bili strogi, znala su se pravila zanata pa su nas,
iako amatere, učili kako pravilno izgovarati tekst. Osim toga, imate zareze,
točke, kraj stiha, sve se to treba čuti kada čitate tekst. I tako, ne mislim da
je to išta posebno osim pravilno i razgovijetno pročitanog teksta. A pišem
uvijek razrađujući unaprijed osmišljen koncept. Jako je malo toga što prepuštam
slučaju. A jako puno radim i ne mogu si baš priuštiti da pišem tek bilo što,
nešto neupotrebljivo na koncu. Ima stvari koje odbacim, ali jako malo jer
uglavnom sve što započnem ima unaprijed određenu funkciju u nekoj cjelini.
12. U Vašim pesmama nailazimo na imena pisaca sa
kojima Vaša poezija korespondira. Tu su Arsen, Leonard Koen, Venedikt
Jerofejev, Pesoa, Visocki, T. S. Eliot, Vitmen, Keruak i drugi. Iako takva
pitanja nisu naročito popularna među piscima, koga biste još izdvojili,
naročito među mladim piscima čija je afirmacija tek u usponu?
- Dosta tih ljudi su mi prijatelji. Ne bih, kako se
to kaže, volio nekoga izostaviti. Svakako su oni koji su mi prijatelji samim
tim što su mi prijatelji oni koji snažno utiču na moj rad.
13. Da li mislite da je u Vašoj poeziji, od zbirke do
zbirke, dolazilo do nekih značajnijih promena, i ako jeste, u kojoj meri to
zavisi od spoljnih okolnosti, a u kojoj meri od promena u duhu i telu?
- Itekako. Prvu sam zbirku napisao s 19 godina.
Objavljena je kada sam imao 21. Gotovo da se kroz moje zbirke može pratiti moj
razvoj kao čovjeka, mijenjanje životnih okolnosti itd. S oklonostima se
mijenjao i moj pristup pjesničkom jeziku. Drugačije sam u određenim razdobljima
vidio njegovu funkciju, sve se to odražava na konačni proizvod.
14. Kako biste, u par rečenica, objasnili razliku
između poezije i proze?
- Poezija je, recimo, fotografija, a proza film.
Trenutak, čista emocija, atmosfera otvorena tumačenjima i s druge strane
sposobnost da se ispriča priča, prikaže kompleksnost odnosa itd.
15. Da li mislite da na stvarnost možete više uticati
kao novinar, kolumnista (putem medija) nego putem poezije?
- Ne mislim da uopće mogu utjecati na stvarnost. Ja
samo komuniciram. Katkad provociram, pokušavam natjerati ljude da razmisle.
Toliko si utvaram da mogu. Toliko se i trudim učiniti. I poezija je medij. Ima
svoj ograničen domet ali ga ima.
16. Nekad se govorilo da su pesnici svežina sveta,
danas više izgleda da su savest sveta. Da li bi se moglo reći da savremena
poezija poručuje da je svet preopterećen krivicom? Da li je to slučaj samo sa
poezijom nastalom u regionu ili se slični tonovi mogu naći i u novijoj poeziji
koja dolazi izvana, iz velikog sveta?
- Iskreno, slabo znam što se događa u velikom
svijetu u poeziji. Znam nešto ali to je pretpostavljam jako malo. Drugačiji je
kontekst. Drugačije su i potrebe ili ono što ljudi koji pišu vide kao potrebe.
Poezija valjda nije sudski proces pa da tražimo krivce. Krivac se ionako zna.
Čovjek, ljudsko biće je krivac. Biti savjest je velika odgovornost. Nadam se,
bolje po svijet, da mu ja nisam savjest.
17. Šta novo možemo da očekujemo od Vas u narednom
periodu? Da li je u pripremi nova pesnička knjiga?
- Po prvi put u posljednjih 15ak godina pišem
pjesme bez unaprijed zadanog koncepta. Da li će to biti ukoričeno stvarno ne
znam. Još manje znam kada će to biti. Pokušao sam raditi neku prozu. Kad
završim znat ću i što s tim dalje. Možda, dakle, bude svašta, a možda i ništa,
neka tišina. Obzirom da sam jako umoran vjerojatno bi ta tišina bila
najpoštenija i najčišći izraz mog stanja.
18. Postoji li nešto što biste Vi sami želeli da
kažete čitaocima Province?
-
Nemojte se plašiti života.
Intervju vodila: Jadranka Milenković za "Provincu"
Fotografije: Milena Goševski