Halina Pošvjatovska, "Izabrane pesme"
HALINA POŠVJATOVSKA
Izbor iz knjige IZABRANE PESME u izdanju Narodne biblioteke "Stefan Prvovenčani" iz Kraljeva, edicija POVELJA; prevod Milica Markić.
KONJUGACIJA
proći ću
proći ćeš
proći će
prolazimo
prođimo
voda lišće sprala
jošikovo
nad vodom
jova
crvena
kisne promrzla
prolazim
prolaziš
prolazi
svejednako u osami
prošao si
prošla sam
više nas nema
a taj šum nad nama
to vetar je
još on će samo beskrajno
da veje
nad nama
nad vodom
nad zemljom
PESMA O LJUBAVI
/u znak sećanja na Amadea
Modiljanija i Žanu Ebitern/
njih dvoje
preko srčanih zalistaka
jasno vidljivi
iz profila
uramljeni u bol kao u
zlato
gledaju
obešeni
na astralnom ekseru
noć kao zid
iza njih
svemir s ravnodušnim
očima zvezda
i samo oni – usamljeni
na oronulom prozoru
zemaljske ulice
a govorili su da ljubavi
nema
lagali da je umrla u
sanatorijumu
gorkom od zapeva karbolne
kiseline
podlegla vrlo ljudskoj
jektici
pod visokim krovom
međutim
prozor
sa saksijom pelargonije
crveno procvetao
ljubav se – palim laticama
osula
* * *
u letnjem izobilju
žalim se na glad
naboranim ptičjim krilima
zavidim
tamnom zelenilu bašti
nebu
na kom sunce
zlatni plod stani
glad glad
usta puna gladi
prsti od gladi skvrčeni
savijam ih izvijam
sunčevim zracima tražim
punoću ovalnog štita
i moje telo
vetrom kidano
zrelo
zanjihano na grani života
kao zeleni papagaj
kolebljivo ga
podajem
mekim rukama oblaka
u stalnom kovitu
kikoće se poda mnom
zemlja
DISONANCA
svet je tako mali
svet samo dva sprata ima
na gornjem si ti
teško dišeš
pored tebe stoji večnost
mračna
po skalinama mukotrpno
hodam u dugačkoj pižami
otirem usta
toplom vlažnom rukom
pokrivam usta
za mnom
ide večnost
obe
stajemo pred tvoja vrata
čela oslonjena
bezglasne
ko raspet na strujni krik
lakomo hvatamo dah
brojimo
jen...dva...tri...
svet samo dva sprata ima
samo dva
omanja
sa zvezdama koje opisuju
krugove
zašto je tako teško da se
umre?
* * *
lirika nije opala s
poslednjim listom
gole grane
korenju
šapuću parabolu o
vraćanju godišnjih doba
korenje nema duboku veru
a ipak uzima sokove
lirika
između nevere i topline
zatečena
navire
u smeđim granama
poslednji leptir
htede je uzeti
na krilima odneti
zaplenjeno blago
ali je lirika
ostala u korenju
VELIKOPOSNO PREDANJE
pre dve hiljade godina
deva u Galileji je donela
na svet
novorođenče
dete je bilo beskrajno
nago
a ona nije imala ništa
sem ljubavi
i tako je raslo
grejano dahom
dok nije doraslo
za mržnju
i ljudi su ga prikovali
za drvo
a ona je gledala
zatim se – kažu – vaznela
na nebo
a mogla je isto tako sići
u bol
toliko je dubok bio
* * *
svetu nasprama
samo dve vilice je imao
dve vilice oružane zubima
malo je to
jer gde je filozofija
bitka
gde teologija
gde vera u belo
on je verovao samo u
čovekove ruke
koje donose hranu
a kadikad i smrt
podjednako zahvalan
za hranu
i za smrt
* * *
dolazi u moj stan
ko smrznuta roda
pitam je – poezijo, šta
je bilo,
a ona mi odvraća
da već je domaća
i traži mi kap mleka
i ja je ne hranim
nikad do kraja je ne
zasitim
i krilima ne verujem
spuštenim
jer znam da će procvetati
ko što zemlja procveta s
proleća
i odneće je iz moje kuće
* * *
trn moje mašte
ponekad reč zapali
a ponekad miris soli
i osećam pod sobom
brod ko na iglama
i okean bezmeran
nema obala
zatvorena u ljusci drveta
čudesno sam slobodna
ne volim nikoga
i ništa
Halina Pošvjatovska rođena je 1935. godine u poljskom gradu
Čenstohova kao Halina Miga. Pred kraj rata, njena porodica se nekoliko dana
skrivala u podrumu, i taj kratkotrajni zbeg fatalno se odrazio na zdravlje
desetogodišnje devojčice – bolnice će postati njeno prirodno stanište, i veći
deo života provešće u sanatorijumima. I svog budućeg muža, Adolfa
Pošvjatovskog, studenta Više filmske škole u Lođu, upoznaće takođe u
sanatorijumu, i vrlo brzo ostaće mlada udovica. Po završenoj gimnaziji, te
nakon izvršene prve operacije srca, sa herojskom pasioniranošću upisala je
studije na čuvenom Smit koledžu najvećem univerzitetu u Masačusetsu, gde je
studirala i Silvija Plat. Učila je četiri jezika, studirala filozofiju, logiku.
Iako su joj stipendije odobrila tri američka univerziteta (Standford, Ilinois i
Čikago), tri godine kasnije, savladana čežnjom, ona se ipak ukrcala na brod „Batori“
i vratila u zemlju da bi upisala studije filozofije na Jagjelonjskom
univerzitetu u Krakovu. Objavila je tri zbirke pesama: Idolopoklonička himna (1958), Današnji
dan (1963), Oda rukama (1966), a
posthumno, 1967. godine objavljeni su zbirka Još jedna uspomena (1967), kao i kratki autobiografski roman Priča za prijatelja. Preminula je u
svojoj trideset drugoj godini, nakon druge operacije srca, u Varšavi 1967.
godine.
Spada u red najznačajnijih poljskih pesnikinja čije pesme odolevaju
vremenu. Žanrovski gledano, predstavnica je ispovedne lirike, najdoslednije u
posleratnoj poljskoj poeziji, u kojoj se otvorila bezrezervno, po mišljenjima
pojedinih kritičara i do granice egzibicionizma. Nazivali su je poljskom Sapfe.
Pesnik Stanislav Grohovjak definisao je njeno stvaralaštvo fenomenom
autentičnog erotizma, dok je Adam Zagajevski isticao da njena poezija godinama
ne gubi ništa od svoje energije, nervature, trepeta, čulnosti. Svojim neobično
senzualnim i eteričnim pesmama o ljubavi, čežnji, smrti – upisala se u
tradiciju poljske poezije kao još jedan rasni ukleti pesnik. Pozamašan broj
poštovalaca i poklonika njene poezije i dalje se divi njenoj fantastičnoj
ritmici, avangardnom pulsu i slikovitosti. Njene pesme pisane su krvlju,
erotika u njenim pesmama tesno je povezana sa iskustvom konačnosti. Pisala je
poeziju sopstvenim životom, njena biografija je interpretacijski ključ njene
lirike. Bio je to život kratak, stigmatiziran bolešću, patnjom i bolom, i više
je ličio na trku sa smrću nego na život.
(iz pogovora prevoditeljke Milice Markić)