Ivan Zrinušić - Poezija

Ivan Zrinušić

BLISKOST

Uporno mi izmiče to kakva se pomutnja dogodi
Na liniji između čeonog i tjemenog režnja
Da prosječan čovjek zametne i posljednji
Trun poštovanja spram tuđeg
Intimnog prostora

Pljuvali su mi u lice i grlili me svojim prijateljskim
Ručerdama i ručicama kao da smo barem
Od iste matere dragi dvonošci iz
Valjda svakog društvenog
Sloja u valjda svakom
Stanju svijesti

Ako već moramo razgovarati
Ovog dana ove godine
Pusti me ukopana s
Cigaretom na

Najmanje dvije
Trećine
Metra

To je prihvatljiva
Udaljenost

Ionako smo
Svi jedno

Zar ne

Sestro
Bra
Te.

PJESMA KOJA UVAŽAVA MEĐUSOBAN OMJER ISKUSTVA I MOGUĆNOSTI

Pokažite mi pjesnika
Koji će se smijati metku
I shvatit ću radost

Mrtvi Li Po
Mrtvi Majakovski
Mrtvi Lorca

Mrtva ironija na mrtvim usnama
Mrtvog studenta mrtve književnosti

Umjetnost nikad bliže punku
Nikad bezopasnija
Nikad poraženija -

I dobro nam je tako.

DJED MRAZ

Kao dijete vjerovao sam
U postojanje vremena
Vrijeme je bilo moj Djed Mraz

Tridesetak godina kasnije primjećujem
Da vjerujem u ove filtere
Koje sam počeo koristiti

Stavljam ih s desne strane cigaretnog papira
Nakon duhana
I vjerujem u njih

Ne znam dokle tako.

*

Jednom ćemo se i ovih šupljih vremena
sjećati kao ne nužno boljih,
ali svakako elastičnijih i komotnijih;
naravno, nastojimo ublažiti istinu,
ublažiti bilo što,
premalo je blagosti.

Osluškujemo korake na stubištu
i svjesni smo prevare,
žile nam mogu dvaput opasati Zemlju,
osjećamo prisutnost sasvim prihvatljivih mogućnosti.

Kao djeca znali smo gaziti vlažnim krovovima zgrada,
između mahovine i bijelih štrikova,
tada ništa nije djelovalo nepodnošljivo i konačno.

*

Novo svitanje u istočnoj Slavoniji;
jedem bombone Fisherman's Friend, ekstra ljute,
nakon tri godine još mi se učini da čujem pokojnog mačka,
volio sam svojeg malog bistrog druga.

Jutros je teško razabrati pukotinu,
ako se to tako može nazvati,
poćudan svijet escajga i lijekova na recept sve je mutniji
i osjećam da u meni pulsira nešto ubitačno;
danas neću izlaziti iz stana.

Stvari, simpatične ali zapravo usputne,
malo prašine i pepeo cigare po 12 kn,
između toga zakašljano, 192 cm visoko tijelo
u koje sam nekad polagao određene nade.

Stvari su čovjekovo iskupljenje,
plač nad zakonima termodinamike,
pokušaj dokidanja daljine.

Valja ispeći jaja
i razmisliti o Božjoj milosti.

*

Tako malo toga želim reći bilo komu,
a od ega sam davno napravio igračku;
ne razumijem, stoga,
odakle dolazi potreba za ispisivanjem riječi i rečenica,
kamoli za njihovim predočavanjem javnosti.

Nije me pretjerano briga za pohvale i pokude, ali zaista nije,
a literatura je ionako vrlo ograničeno i potrošeno sredstvo.

Jednim dijelom svakako se radi o zasićenosti,
budući da se čovjek, pišući, lako zakamuflira u mudraca ili budalu,
a oboje nudi razmjerno glatku poštedu
od sudjelovanja u mentalnom metabolizmu civilizacije.

Ležim u krevetu, polako tamanim Bobi Flips
i razmišljam o tome.

Promijeniti gumice na slavinama u kupaonici,
vidjeti za čvarke i kobasicu,
provjeriti žiro-račun.

Osjećam da tablete počinju raditi,
obrisi su sve mutniji;
gase se kristalna sunca sjevera, nezaustavljivo i šepavo,
kao ljubav u ženskim očima.

ZNALI SMO ŠUTJETI

Znali smo šutjeti i puštati da nam znoj curi niz lice
i znali smo opruženi u plastičnim stolicama
osjetiti spokoj usporenih svitanja
i zidovi u tvojim očima znali su
drobiti visoke sjajne gradove
i njihove silikonske bogove
kao slane
krekere.

ZBOGOM (NAKNADNA PAMET)

Kad sam joj pustio Dječakovu pjesmu Satana Panonskog
rekla je da j tekst naivan te da uopće nije muževno
kad odrastao čovjek tako jeca -
vidiš, ponekad te se sjetim
okrenem te malo u glavi, tebe i tvoju ženstvenost
pa te pošaljem dalje
kao što sam trebao
i mnogo mnogo
ranije.

ŠIPAK

Ležimo na krevetu i ona mi spušta zrnje šipka u usta;
Sitne ledene kuke provlače mi se kroz osrčje
Dok kisele crvene bobice pucaju pod zubima.

Ne mogu razlučiti radi li se o žilama koje se začepljuju
Ili o protezanju onog što je začepljeno
Od vremena do kojeg mi seže pamćenje.

Zima širi svoje glatke ubitačne ruke
I u sobi je četiri ili pet novih zelenih biljaka.

Sjetimo se mesa kad ostanu samo koštice
A mi ih poželimo ispljunuti.

SVI MIŠEVI I SVA ČUDOVIŠTA

Lagano tresem pepeo i ne pokušavam ništa
sjećam se mora
vlažnog, neprijateljskog, masnog od nafte
zaista volim biti na suhom
i odmah predlažem:
ako me vidiš u gradu, najbolje je da se ne javljaš
nemam što reći niti me zanima ishod
ne sjećam te se niti se ti trebaš sjećati mene
jedan par očiju povremeno izbriše razliku
kao bjeličasta eutanazija na rate
dopustim joj da me preuzme
njezine riječi uvijek nađu mjesto
ali ono što ima pred sobom nikad nisam ja
i bude mi zbog toga malo krivo
netko je negdje upravo stao na nagaznu minu