Bohumil Hrabal, "Služio sam engleskog kralja" - Čaša grenadina (odlomak)
Bohumil
Hrabal
SLUŽIO SAM ENGLESKOG KRALJA
Čaša grenadina
(odlomak)
(odlomak)
(...) A tako sam jednom
iznenadio i pesnika Tondu, gospodina Jodla, on je kod nas stanovao i bilo je
dobro što je još umeo i da slika, tako bi mu umesto plaćanja računa, šef uvek oduzimao
poneku sliku; a ovaj je u našoj varošici izdao knjižicu pesama, „Život Isusa
Hrista“se to zvalo, istina o vlastitom trošku, ali je on takođe ceo taj tiraž
odneo u sobu, i tamo na podu bi ređao jednu knjižicu pored druge, stalno bi
svlačio sako i opet ga oblačio, toliko je bio nervozan od tog Isusa Hrista, a
celu sobu je obložio tim belim knjižicama, ali mu tu nije sve stalo, pa je
nastavio i u hodniku, čak skoro do stepeništa bi ređao te sveščice, i opet bi
skidao sako, a za koji trenutak bi ga ponovo oblačio, u zavisnosti od toga da
li se znojio, prebacivao bi ga preko ramena, a onda bi osetio da mu je zima,
onda bi uvukao ruke u rukave, da bi mu za koji trenutak bilo tako vrućina, pa
bi taj sako brzo svlačio, i stalno bi mu ispadala, pri tome, vata iz ušiju,
koju bi on opet stalno vadio ili gurao u uši, u zavisnosti od toga da li je
hteo da čuje svet oko sebe ili da ne čuje; i kad god bi imali priliku, naši
stalni gosti bi nešto smeštali tom
pesniku,
koji je stalno propovedao povratak u brvnare i koji nije ništa drugo ni slikao osim brvnara negde kod
Podkrkonoša, i koji je stalno govorio da je zadatak pesnika, kao umetnika, da
traži novog čoveka. Naši stalni gosti ga nisu voleli, ili su ga možda voleli,
ali bi stalno sa njim pravili neslane šale; on, naime taj pesnik, ne samo da bi
se svlačio u restoranu i ponovo oblačio, već bi se i izuvao i obuvao, u
zavisnosti kakvog je bio raspoloženja, a ono bi se menjalo svakih pet minuta od
tog traganja za novim čovekom, pa bi tako stalno izuvao i obuvao kaljače, a
onda bi mu gosti u njih sipali pivo ili kafu, pa bi svi pomno gledali,
viljuškama su promašivali usta pri jelu, dok je pesnik obuvao te kaljače a kafa
mu tekla iz cipela ili pivo, a on bi besno grmeo i vikao po celom restoranu: „Potomstvo
vam loše, idiotsko i zločinačko...brvnare su vama...“, a onda bi plakao, ali ne
od ljutnje, već od sreće, jer je smatrao da je to naliveno pivo u kaljačama
znak pažnje, da varošica sa njim računa, da mu, istina, ne iskazuje poštovanje,
ali ga prihvata kao sebi ravnog momka...najgore je, međutim, od svega bilo kada
su mu jednom zakucali kaljače ekserom, a pesnik ih je brzo navukao i kada je
hteo da se vrati za sto, to nije išlo, malo je falilo da se preturi, eh, koliko
puta je samo pao na ruke, tako su čvrsto te kaljače bile zakucane, i opet je
ispsovao goste: potomstvo, loše, idiotsko i zločinačko, ali im je to odmah
oprostio i ponudio im crtež ili knjigu pesama, koju je odmah prodao, da bi imao
od čega da preživi... on u suštini nije bio zao, naprotiv, uznosio se nad celom
varošicom, meni se često činilo, kao anđeo iznad drogerije „Kod belog anđela“,
tako je pesnik lebdeo nad varošicom i mahao krilima, a on je ta krila imao, ja
sam ih čak video, ali sam se bojao da o tome upitam gospodina dekana, video sam
kada se onako svlačio i oblačio, a njegovo lepo lice se nadnosilo nad listom
papira, on je rado pisao pesme na našim stolovima, samo sam video njegov
serafimski profil kada se okrenuo, i kako se iznad njegove glave nadnosi oreol,
zapravo običan krug, nekakav ljubičasti plamen oko njegove glave, kao plamen
koji svetli kod rešoa marke „Primus“, kao da je u glavi imao petrolej, a nad
njom je svetleo taj šištavi krug, kojim se osvetljava lampama u dućanima... isto
tako, kada bi koračao po trgu, niko nije tako umeo da nosi kišobran kao taj naš
gost, i niko nije umeo tako nehajno preko ramena da nosi prebačen ogrtač kao
taj pesnik, i niko nije umeo da nosi meki šešir tako kao taj umetnik, bez
obzira što mu je iz ušiju nicala bela gužva vate, i što bi – pre nego što bi
prešao preko trga – taj ogrtač jedno pet puta svukao i opet obukao, a desetak
puta bi skinuo šešir i opet bi ga stavio, kao da nekog pozdravlja... a on
nikada nikog nije pozdravljao, samo bi se duboko klanjao babama na pijaci,
piljaricama, to je bio njegov način traganja za novim čovekom; tako, kada bi
bilo vlažno i hladno ili je padala kiša, uvek bi poručio škembić čorbu u
lončiću i zemičku, pa bi to sam odneo tim promrzlim babama, i kada bi to nosio
preko trga, onda to nije izgledalo kao da nosi čorbu, on bi u tom lončiću, ja
sam to bar tako video, tim babama, svakoj posebno, nosio svoje srce, čovečno
srce u škembić čorbi, ili svoje srce isečeno na komade i pripremljeno na crnom
luku sa paprikom, koje bi nosio kao što sveštenik nosi monstrancu, ili
suharistiju na poslednje pomazanje, tako bi taj pesnik nosio te lončiće i
plakao sam nad sobom: kako je dobar i kako,
doduše, kod nas živi na dug, ali je ipak kupio tim staricama čorbu, ne da se
zagreju, već da bi znale da on, Tonda Jodl, na njih misli, da živi za njih, da
ih smatra svojima, sastavnim delom svojih pogleda na svet, a te svoje postupke
uzima kao istinsku ljubav prema bližnjemu, odmah sad, a ne posle smrti... i
tada, kada je rasprostro po podu tu svoju novu knjigu, sve do kraja hodnika,
onda mu je čistačica, kako je nosila kofu iz klozeta, izgazila te bele korice
Isusa Hrista, ali Tonda na nju nije vikao: potomstvo vam loše, idiotsko i zločinačko,
nego je svaki od tih otisaka nogu ostavio tamo i potpisao je to skoro muško
stopalo, pa je prodavao Isusa sa tim prljavim otiscima umesto za deset kruna,
za kruna dvanaest... ali kako je ta knjiga bila u sopstvenom izdanju, bilo ih
je onda samo dve stotine, a Jodlu je bilo obećano da će mu katolički izdavački
zavod u Pragu objaviti deset hiljada tih knjiga, pa bi čitave dane računao,
svlačio sako i opet oblačio, pa je i tri puta pao kada su mu zakucali izuvene
kaljače... ali još nešto sam zaboravio! On bi takođe svakih pet minuta u sebe
sipao nekakve lekove, tako da je stalno bio posut tim praškovima kao nekakav
mlinar, kao da je pukao džak sa brašnom, tako bi mu grudi i kolena bili potpuo
beli na crnom odelu, a neke od lekova „Neurastenjin“se to zvalo, pio bi
direktno iz flašice, pa je tako imao oko usta nekakav žućkasti kružić, kao da
je žvakao duvan... i tako bi pio i sipao u sebe te lekove, koji su mu upravo i
činili to, da mu je svakih pet minuta bilo vrućina, da se znojio, a onda bi mu
opet bilo zima pa je drhtao tako, da bi se ceo sto tresao; pa je stolarski
majstor izmerio koliko metara je pokrio taj „Život Isusa Hrista“, sobu i
hodnik, a Tonda je onda izračunao da tih deset hiljada primeraka, kada izađu, to
će biti toliko knjiga, koje kada bi postavili na zemlju, bila bi to kaldrma od
Časlava do Heržmanovog Mnjestca, i to bi bila površina koja bi prekrila ceo trg
i sve obližnje ulice istorijskog dela naše varošice, a kada bi se poređala
jedna knjiga iza druge, stvorile bi isprekidanu crtu po sredini puta od Časlava
sve do Jihlave, tako je i mene sludeo s tim knjigama, pa sam stalno išao po
kaldrmi naše varošice samo po tim položenim knjigama, i znao sam da to mora
biti divan osećaj videti na svakoj od tih kocki kaldrme štampano svoje ime i
deset hiljada puta „Život Isusa Hrista“, ali je za njega Tonda ostao dužan, pa
je došla gospođa Kadava, vlasnica štamparije, i oduzela Tondi „Život Isusa
Hrista“, i dva momka su ga odnosila u korpi za veš, pa je gospođa Kadava rekla,
ustvari je vikala, Isus Hristos je kod mene u štampariji i za osam kruna ću vam
uvek izdati po jednog Isusa Hrista... a Tonda je svukao sako i napio se iz
flašice „Neurastenjina“ i vikao i grmeo: potomstvo vam rđavo, idiotsko i
zločinačko...“
Preveo sa češkog Dragoljub Matić