Bohumil Hrabal, "Služio sam engleskog kralja" - Čaša grenadina (odlomak)



Bohumil Hrabal


SLUŽIO SAM ENGLESKOG KRALJA

Čaša grenadina
(odlomak)

(...) A tako sam jednom iznenadio i pesnika Tondu, gospodina Jodla, on je kod nas stanovao i bilo je dobro što je još umeo i da slika, tako bi mu umesto plaćanja računa, šef uvek oduzimao poneku sliku; a ovaj je u našoj varošici izdao knjižicu pesama, „Život Isusa Hrista“se to zvalo, istina o vlastitom trošku, ali je on takođe ceo taj tiraž odneo u sobu, i tamo na podu bi ređao jednu knjižicu pored druge, stalno bi svlačio sako i opet ga oblačio, toliko je bio nervozan od tog Isusa Hrista, a celu sobu je obložio tim belim knjižicama, ali mu tu nije sve stalo, pa je nastavio i u hodniku, čak skoro do stepeništa bi ređao te sveščice, i opet bi skidao sako, a za koji trenutak bi ga ponovo oblačio, u zavisnosti od toga da li se znojio, prebacivao bi ga preko ramena, a onda bi osetio da mu je zima, onda bi uvukao ruke u rukave, da bi mu za koji trenutak bilo tako vrućina, pa bi taj sako brzo svlačio, i stalno bi mu ispadala, pri tome, vata iz ušiju, koju bi on opet stalno vadio ili gurao u uši, u zavisnosti od toga da li je hteo da čuje svet oko sebe ili da ne čuje; i kad god bi imali priliku, naši stalni gosti  bi nešto smeštali tom pesniku, koji je stalno propovedao povratak u brvnare i koji nije ništa drugo ni slikao osim brvnara negde kod Podkrkonoša, i koji je stalno govorio da je zadatak pesnika, kao umetnika, da traži novog čoveka. Naši stalni gosti ga nisu voleli, ili su ga možda voleli, ali bi stalno sa njim pravili neslane šale; on, naime taj pesnik, ne samo da bi se svlačio u restoranu i ponovo oblačio, već bi se i izuvao i obuvao, u zavisnosti kakvog je bio raspoloženja, a ono bi se menjalo svakih pet minuta od tog traganja za novim čovekom, pa bi tako stalno izuvao i obuvao kaljače, a onda bi mu gosti u njih sipali pivo ili kafu, pa bi svi pomno gledali, viljuškama su promašivali usta pri jelu, dok je pesnik obuvao te kaljače a kafa mu tekla iz cipela ili pivo, a on bi besno grmeo i vikao po celom restoranu: „Potomstvo vam loše, idiotsko i zločinačko...brvnare su vama...“, a onda bi plakao, ali ne od ljutnje, već od sreće, jer je smatrao da je to naliveno pivo u kaljačama znak pažnje, da varošica sa njim računa, da mu, istina, ne iskazuje poštovanje, ali ga prihvata kao sebi ravnog momka...najgore je, međutim, od svega bilo kada su mu jednom zakucali kaljače ekserom, a pesnik ih je brzo navukao i kada je hteo da se vrati za sto, to nije išlo, malo je falilo da se preturi, eh, koliko puta je samo pao na ruke, tako su čvrsto te kaljače bile zakucane, i opet je ispsovao goste: potomstvo, loše, idiotsko i zločinačko, ali im je to odmah oprostio i ponudio im crtež ili knjigu pesama, koju je odmah prodao, da bi imao od čega da preživi... on u suštini nije bio zao, naprotiv, uznosio se nad celom varošicom, meni se često činilo, kao anđeo iznad drogerije „Kod belog anđela“, tako je pesnik lebdeo nad varošicom i mahao krilima, a on je ta krila imao, ja sam ih čak video, ali sam se bojao da o tome upitam gospodina dekana, video sam kada se onako svlačio i oblačio, a njegovo lepo lice se nadnosilo nad listom papira, on je rado pisao pesme na našim stolovima, samo sam video njegov serafimski profil kada se okrenuo, i kako se iznad njegove glave nadnosi oreol, zapravo običan krug, nekakav ljubičasti plamen oko njegove glave, kao plamen koji svetli kod rešoa marke „Primus“, kao da je u glavi imao petrolej, a nad njom je svetleo taj šištavi krug, kojim se osvetljava lampama u dućanima... isto tako, kada bi koračao po trgu, niko nije tako umeo da nosi kišobran kao taj naš gost, i niko nije umeo tako nehajno preko ramena da nosi prebačen ogrtač kao taj pesnik, i niko nije umeo da nosi meki šešir tako kao taj umetnik, bez obzira što mu je iz ušiju nicala bela gužva vate, i što bi – pre nego što bi prešao preko trga – taj ogrtač jedno pet puta svukao i opet obukao, a desetak puta bi skinuo šešir i opet bi ga stavio, kao da nekog pozdravlja... a on nikada nikog nije pozdravljao, samo bi se duboko klanjao babama na pijaci, piljaricama, to je bio njegov način traganja za novim čovekom; tako, kada bi bilo vlažno i hladno ili je padala kiša, uvek bi poručio škembić čorbu u lončiću i zemičku, pa bi to sam odneo tim promrzlim babama, i kada bi to nosio preko trga, onda to nije izgledalo kao da nosi čorbu, on bi u tom lončiću, ja sam to bar tako video, tim babama, svakoj posebno, nosio svoje srce, čovečno srce u škembić čorbi, ili svoje srce isečeno na komade i pripremljeno na crnom luku sa paprikom, koje bi nosio kao što sveštenik nosi monstrancu, ili suharistiju na poslednje pomazanje, tako bi taj pesnik nosio te lončiće i plakao sam nad sobom: kako je dobar i kako, doduše, kod nas živi na dug, ali je ipak kupio tim staricama čorbu, ne da se zagreju, već da bi znale da on, Tonda Jodl, na njih misli, da živi za njih, da ih smatra svojima, sastavnim delom svojih pogleda na svet, a te svoje postupke uzima kao istinsku ljubav prema bližnjemu, odmah sad, a ne posle smrti... i tada, kada je rasprostro po podu tu svoju novu knjigu, sve do kraja hodnika, onda mu je čistačica, kako je nosila kofu iz klozeta, izgazila te bele korice Isusa Hrista, ali Tonda na nju nije vikao: potomstvo vam loše, idiotsko i zločinačko, nego je svaki od tih otisaka nogu ostavio tamo i potpisao je to skoro muško stopalo, pa je prodavao Isusa sa tim prljavim otiscima umesto za deset kruna, za kruna dvanaest... ali kako je ta knjiga bila u sopstvenom izdanju, bilo ih je onda samo dve stotine, a Jodlu je bilo obećano da će mu katolički izdavački zavod u Pragu objaviti deset hiljada tih knjiga, pa bi čitave dane računao, svlačio sako i opet oblačio, pa je i tri puta pao kada su mu zakucali izuvene kaljače... ali još nešto sam zaboravio! On bi takođe svakih pet minuta u sebe sipao nekakve lekove, tako da je stalno bio posut tim praškovima kao nekakav mlinar, kao da je pukao džak sa brašnom, tako bi mu grudi i kolena bili potpuo beli na crnom odelu, a neke od lekova „Neurastenjin“se to zvalo, pio bi direktno iz flašice, pa je tako imao oko usta nekakav žućkasti kružić, kao da je žvakao duvan... i tako bi pio i sipao u sebe te lekove, koji su mu upravo i činili to, da mu je svakih pet minuta bilo vrućina, da se znojio, a onda bi mu opet bilo zima pa je drhtao tako, da bi se ceo sto tresao; pa je stolarski majstor izmerio koliko metara je pokrio taj „Život Isusa Hrista“, sobu i hodnik, a Tonda je onda izračunao da tih deset hiljada primeraka, kada izađu, to će biti toliko knjiga, koje kada bi postavili na zemlju, bila bi to kaldrma od Časlava do Heržmanovog Mnjestca, i to bi bila površina koja bi prekrila ceo trg i sve obližnje ulice istorijskog dela naše varošice, a kada bi se poređala jedna knjiga iza druge, stvorile bi isprekidanu crtu po sredini puta od Časlava sve do Jihlave, tako je i mene sludeo s tim knjigama, pa sam stalno išao po kaldrmi naše varošice samo po tim položenim knjigama, i znao sam da to mora biti divan osećaj videti na svakoj od tih kocki kaldrme štampano svoje ime i deset hiljada puta „Život Isusa Hrista“, ali je za njega Tonda ostao dužan, pa je došla gospođa Kadava, vlasnica štamparije, i oduzela Tondi „Život Isusa Hrista“, i dva momka su ga odnosila u korpi za veš, pa je gospođa Kadava rekla, ustvari je vikala, Isus Hristos je kod mene u štampariji i za osam kruna ću vam uvek izdati po jednog Isusa Hrista... a Tonda je svukao sako i napio se iz flašice „Neurastenjina“ i vikao i grmeo: potomstvo vam rđavo, idiotsko i zločinačko...“ 

Preveo sa češkog Dragoljub Matić


Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)