Džems Rajt (James Wright) pesme




DŽEMS RAJT

SVETI JUDA

Kad krenuh da se ubijem, naiđoh na gomilu
Vucibatina što su tukle nekog čoveka.
Pritrčavši da mu pomognem, zaboravio sam namah
Kako mi je počeo dan, kako se zovem, i šta me čeka,
Kako su se vojnici motali svugde po vrtu,
I oko spomenika pevali pesme prostaka;
Kako sam dobar posao samo ja napravio
Došavši bez po muke do šake srebrnjaka.

Izgnan sa neba, naišao sam na tu žrtvu
Razgolićenu, izudaranu, ostavljenu da plače,
polumrtvu.
Bacivši svoj konopac, i ne hajući za vojnike,
pritrčao sam do njega.
Tada se setih hleba koji je moje telo jelo,
I poljupca koji mi je pojeo telo.
Beznadno išiban rečima, držah tog čoveka u
naručju, tek tako, ni radi čega.


MLEČIKA

Dok sam stajao ovde, na čistini, izgubljen u samom sebi,
Mora da sam dugo gledao, tamo dole,
Nizove kukuruza, iza te trave,
Tu malo kuću,
Bele zidove, životinje što se gegaju ka štali.
I sada gledam dole. A sve je sad drugačije.
Što god da je to bilo, to sam i izgubio, za čim sam god plakao
To je bilo nešto nespokojno i nežno, sitne tamne okice
Što su me potajno volele.
To je tu negde. Na dodir moje ruke,
Vazduh se puni nekakvim čudnim stvorenjima
Iz drugog sveta.


APOLON

Taj mladić, lica potamnelog
Od morske  vatre,
Sve brže zabada svoju iglu od koske u mrežu,
I gubi mi se iz vida,
Pa se vraća, dok mu Mesec
Ojačava ramena pa nestaje
I ponovo se pojavljuje, a mladićevo lice
Počinje da sivi
U sumraku koji ne može
Da nadoknadi taj gubitak.
I opet je jutro i opet veče, svugde po vodi.
Znam da ga to samo mesečina melje, znam
Da to ne znači ništa. Ta morska vatra
Samo je Mesečeva hladna senka.
A Mesečeva
Vatra samo je hladna
Senka na licu
Mladog ribara!
To je jedini dom u kome, tako, uveče, sam,
Bog ostaje živ.


ZIMSKO SVITANJE IZNAD VENSA

Noćne se struje
Gomilaju poda mnom i iza mojih leđa,
Klize niz breg, pa se odmah podižu, i oblikuju
Sablasne male dune na krovu kuće.

U dolini poda mnom,
Na više milja između mene i gradića Sejnt Dženet,
Svetle drumske svetiljke.
Toliko su hladne da su bezmalo mračne.
Kamioni i kola
Kašlju i gunđaju tamo dole između zlatnih
Kovčega staklenih bašta, dok se prestrašen kreštaj
Petla grčevito dohvata
Luga, pa se stišava.
Čuje se lepljivo režanje mrzovoljnoga psa,
Dok neki čovek besno cima slomljeni menjač.
Prava noć još i dodaje
Izmaglicu zahvaćenu njenim reketom.

Sada, na obronku planine,
Na nizbrdici između zgrušanog stenja,
Uobličava se nekakav kvadrat na boku mutnog zida.
Čujem gde čangrlja kofa, ili tako nešto, od lima,
Ali se ništa drugo ne mrda iza mutnoga lica
Čobanskoga staništa. Zamišljam
Kako mi koze još spavaju, sanjaju
Te sveže ruže
Iza zidova staklene bašte, tamo dole,
I salatu kako se razlistava u Tunisu.

Okrećem se, na neki
Neverovatan način lebdim u  vazduhu iznad svega,
Dok Sredozemlje, blize Mesecu nego ova planina,
Blista. Neki mi glas jasno
Naređuje da se gubim odavde. Golvej
Mrmljajući izlazi iz kuće pa se penje uz kamene stepenice
Da bi upalio motor. Mesec i zvezde
Naglo trepeću pa se gase,
Te čitava planina
Iskrsava, bleda kao školjka.

Vidiš, more se nije survalo i slomilo nam
Glave. Kako može da mi bude toliko toplo
Ovde u samom srcu januara? Jedva
Mogu da poverujem, pa ipak moram, da je ovo
Jedini život koji imam. Ustajem sa kamena.
Telo mi neprikladno nešto gunđa
I kreće za mnom. Sada svi ovde čudno sedimo
Uvrh svetlosti Sunca.


Preveo Dragoslav Andrić

Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)