Antun Šoljan - Bacač kamena

ANTUN ŠOLJAN

BACAČ KAMENA

I

Istrčim bosonog na obalu rijeke,

na obalu rijeke sa hiljadu čaplji,

istrčim i stanem i dignem se na prste

da pogledam gore i dolje niz obalu,

iako sam stotinu puta već prije,

iako sam stotinu puta već gledao,

iako se ništa nije promijenilo,

otkako bacam duguljasto kamenje

finom i vještom duguljastom rukom,

na obali punoj jednakog kamenja

crnog i oblog, da ubijam čaplje.

Bit će, po oblacima, da je već jesen.

I tako u vječito jednaka jutra,

pred vječito jednakim obalnim kamenjem,

iako sam vještak i znadem zamahnuti,

iako sam stotinu puta već prije,

iako sam stotinu puta zamahnuo,

ja stojim, ne oklijevam, ja stojim, ne bacam,

iako je jesen i čaplje će otići,

ja stojim, ne bacam, jer treba pogoditi,

ne bacam, jer možda neću pogoditi

jedini pravi kamen što ubija

od sveg ovog, jednolikog kamenja,

ne bacam, jer možda neću pogoditi

to, a i čaplju, koju bih morao,

jedinu čaplju, koja mi pripada,

iako sam stotinu puta se zakleo

da uopće neću poštivati

izvjesne, sasvim izmišljene zakone.

II

I tako ja, najbolji bacač od sviju,

najvještiji vještak i znadem svoj posao,

koji bih mogao naslagati brdo

od mrtvih i mokrih duguljastih čaplji,

i nositi kaput od čapljina perja

i imati duga čapljina krila

na drvenom zidu iznad vrata,

i tako ja, najbolji bacač od sviju

sagnem se svaki put, dohvatim kamen,

kojigod kamen od kamena sa obale,

i rasipljuć snagu, najfinijim zamahom,

s najljepšim trikom ga bacam kudagod,

ga bacam kudagod u jesensko nebo

u jesensko bezbojno platneno nebo,

gde probijam rupe, kroz koje mi anđeli

zvižde ulične napjeve.

III

Kojigod kamen. Baci. I ne misli

na to da kamen kad napusti ruku

luduje svojim životom. Da snaga

nije više tvoja:

da tako sa kamenjem odlaziš odavde.

Ruka, pa rame, pa pleće, i tako

te možda i nema na obali rijeke,

gde pognuti čovjek sa mlohavim rukama

zamišljen podigne katkada kamen,

vagne ga dlanom i dugo ga gleda

i onda ga drhtavo, pažljivo baci

u rijeku, i onda se napola uspravi,

i pogleda gore i dolje niz obalu,

da li ga možda tko nije vidio,

iako se ništa nije promijenilo,

iako već odavno nikoga nema.

Jer je sam s kamenjem davno odletio,

a sve ostalo je vjerojatno način

na koji se, normalno, postaje star.