Branko Miljković ZAMORENA PESMA, ORFIČKA PESMA, POHVALA VATRI, TRIPTIHON ZA EURIDIKU I I III
ZAMORENA PESMA
Oni koji imaju
svet
Neka misle šta će
s njim
Mi imamo samo
reči
I divno smo se
snašli u toj nemaštini
Utešno je biti
zemlja
Ponosno je biti
kamen
Premudro je biti
vatra
Pobožno je biti
ništa
Prljav od suviše
opevavane šume
Pesnik peva
uprkos poeziji
Bez srca bez
nasilja i bez žara
Kao reč koja je
prebolela muziku
Sloboda je
zastarela
Moje pravo ime
čeka da umrem
Ptico iza sunca
usred rečenice
Kojom nasilnički
ljubimo budućnost
Sve izgore: to je
praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u
šugavog psa
Ispred mene u
žar-pticu
Govori mi istinu
iza leđa
Grlice
Ti si pravi
naglasak umrle nežnosti
Načini zoru od
našeg umora
Miris je vreme
koje je posedovao cvet
Al nereč kaže
Kasno
Je
Necvet kaže
Noć
Je
Neptica kaže
Plam
Je
A je kaže nije
Na to ptica
opsuje
Cvet kaže to je
pakao
Prava reč se još
rodila nije
Telo prostire svoju uzaludnost.
Velika noć
ispunjava vreme do pesme
kojoj slušaoci potrebni nisu.
Smrt je podivljalo NIŠTA, prohodala praznina.
Pun noći, kako da uspavam tu reč budnog mraka
koju ne može urazumiti nikakva pesma
koju ne može ni zemlja upiti
ni vatra izmeniti ni voda odneti!
Ja imam svoju noć, ali u kakvom
mutnom kamenu ja sam
zamenio svoje srce za tešku varnicu? Zar novim
telom osvežiti lomnu krv? Kako se usuditi
zameniti put putovanjem, biće vatrom,
miris umesto senke izdan iznutra!
Mrtva ona je izgubila sve moje dokaze
protiv vetra, smrti, zime.
Ljubio sam sramno, nežno, časno,
to telo koje osvetljava sebi put ka svojoj smrti.
Zar pesma? Zavera protiv srca to je!
Pakao je paklen jer nije pravilno raspoređen,
jer ima jedna reč koju ne možeš ukrotiti,
koju ne možeš ni izdati,
reč suviše budna za naše blago srce.
POHVALA VATRI
I
Ona nema nikoga
osim sunca i mene
II
Ona se ukazuje
lutalici
ukazuje se
lukavom
ukazuje se
zaljubljenom
Ništa nije
izgubljeno u vatri
samo je sažeto
III
Na krajevima
vatre
predmeti koji ne
svetle
niti se nečim
drugim odlikuju
traju u tuđem
vremenu
Ptica koja sama
čini jato
iz nje izleće
Uzmite šaku
svežeg pepela
ili bilo čega što
je prošlo
i videćete da je
to još uvek vatra
ili da to može
biti
Verujem, da
bih mogao da govorim,
da izađem iz
sebe s nadom na povratak,
makar kroz
pustinju do mesta gde gorim,
makar kroz
smrt do istinskih vrata.
U pogrešnom
rasporedu reči utešno vreme
možda ću naći.
Ili ću otkriti
kako je
besciljno ljubim ko kiša, kao vreme,
ko onaj što
menja reči a ne svet skroviti.
Verujem, mada
bez nade ući mora
u noć, u
zaborav kroz koji se prostirem,
ta pesma bez
zavičaja, ta ptica bez gora,
da smrt svoju
ne izdam, da živim dok umirem.
Onaj ko peva
ne zna je li to ljubav
ili smrt. Kada
miris pomeri cvet,
gde je cvet,
da l tamo gde miriše sa ruba
sveta punog a
praznog, ili tamo gde mu je cvet?
Svaka je pesma
prazna i zvezdana,
Ni bol ni
ljubav ne može da je zameni.
Ona je sve što
mi osta od nepovratnog dana,
Praznina što
peva i mir moj rumeni.
Pesmo prazna i
zvezdana, tamo,
tvoj cvet mi
srce slaže, kroz krv šeta,
ako ga uberem
ostavlja me samog,
ako ga
napustim za leđima mi cveta.
TRIPTIHON ZA EURIDIKU
I
Na ukletoj obali od dana dužoj, gde su slavuji
svi mrtvi, gde je pre mene crveni čelik bio,
gorki sam ukus tvoga odsustva osetio
u ustima. Još mi smrt u ušima zuji.
Noć s ove strane meseca često ogrezne
u nepotrebne istine i oduševljena klanja.
O, ispod kože mlaz krvi moje čezne
noć s one strane meseca, noć višanja.
Al sva su zatvorena vrata. Svi su
odjeci mrtvi. Nikad tako voleli nisu.
Da li ću iznenaditi tajnu smrti, ja žrtva.
Gorka suza u srcu. Na kužnom vetru sam.
Nikad da se završi taj kameni san.
Probuditi te moram Euridiko mrtva.
TRIPTIHON ZA
EURIDIKU
III
Noć to su
zvezde. Iz moje zaspale glave izleće ptica.
Između dve
gorke dubine jedna ptica. I rt
dobre nade. O
mrtav da sam. Al ne pomažu kletve. Smrt
svoju u glavi
nosim ja putnik bez prtljaga i lica.
Izgubio sam te
u noći podzemnoj daleku
ja divlji
lovac zvezda krivotvorno suočen
sa neistinom,
nepomirljivi spavač uočen
od sudbine, je
čije suze sada niz tuđe lice teku.
Gde si osim u
mojoj pesmi divna Euridiko?
Prezrela si
svaki oblik pojavljivanja o sliko
Moga crnoga
grada i izgubljenoga cilja.
Svuda u svetu
užasna ljubav vlada.
Na horizontu
se ukazuju kao poslednja nada
Oblaci puni
ptica i budućega bilja.