Gijom Apoliner/ Guillaume Apollinaire
GIJOM APOLINER
POVORKA
Ptico
spokojna obrnutog leta ptico
Što
se u vazduhu gnezdiš
Na
međi gde naše tle već blista
Spusti
drugi kapak zemlja te zasenjuje
Kad
podigneš glavu
A
i ja sam izbliza sumoran i taman
Magla
neka što je evo zamračila svetiljke
Ruka
neka što se iznenada postavi ispred očiju
Svod
neki između vas i svih svetlosti
I
udaljiću se ozaravajući se sred senki
I
postrojenih očiju voljenih zvezda
Ptico
spokojna obrnutog leta ptico
Što
se u vazduhu gnezdiš
Na
međi gde već blista moje sećanje
Spusti
drugi kapak
Ni
zbog neba ni zbog zemlje
Već
zbog tog ognja duguljastog čija snaga će da raste
Tako
da će jednog dana da postane jedina svetlost
Jednog
dana
Jednog
dana samoga sam sebe čekao
Govorio
sebi Gijome vreme je da dođeš
Da
već jednom upoznam onoga koji jesam
Ja
koji poznajem druge
Poznajem
ih preko pet čula i još nekih
Dosta
mi je da im vidim noge pa da mogu ponoviti te ljude na hiljade
Da
im vidim panične noge ili samo jednu vlas
Ili
jezik kad mi se hoće da se pravim lekar
Ili
decu kad mi se hoće da se pravim prorok
Znam
lađe brodovlasnika pero mojih kolega
Sitni
novac slepih ruke nemih
Pa
onda zbog rečnika a ne zbog rukopisa
Pismo
neko kad ga pišu oni sa preko dvadeset godina
Dosta
mi je da osetim miris njihovih crkvi
Miris
reka u njihovim gradovima
Miris
cveća u javnim parkovima
O
Kornelije Agripa dosta bi mi bio miris nekog malog psa
Da
tačno opišem tvoje sugrađane iz Kelna
Njihove
kraljeve-mudrace i gomilu uršulinki
Što
te nadahnu zabludom koja se tiče svih žena
Dosta
mi je da okusim negovani lovor pa da volim ili ismevam
I
da dotaknem odeću
Pa
da ne bude sumnje je li neko zimogrozan
O
ljudi koje poznajem
Dosta
je da začujem zvuk njihovih koraka
Pa
da zauvek pokažem pravac kojim su krenuli
Dosta
mi je sviju njih da verujem u svoje pravo
Da
vaskrsavam druge
Jednog
dana samog sam sebe čekao
Govorio
sebi Gijome vreme je da dođeš
A
lirskim jednim korakom prilazili su oni koje volim
Među
kojima me nije bilo
Divovi
prekriveni algama prolazili su u svojim gradovima
Ispod
mora gde su same kule bile ostrva
I
to more sa svetlinama svojih dubina
Teklo
je krv mojih vena od njega mi srce tuče
Zatim
na zemlju dođe hiljadu belih plemena
U
kojima je svaki čovek imao ružu u ruci
A
jezik što su ga stvarali putem
Naučih
sa njihovih usta i još ga uvek govorim
Povorka
je prolazila tražih u njoj svoje telo
Svi
koji su pridolazili a nisu bili ja
Donosili
su komad po komad mene
Gradili
me malo pomalo kao što se diže kula
Narodi
se nagomilali i pojavih se ja sam
Oblikovan
od svih tela i od sviju ljudskih stvari
Vremena
minula Preminuli Bogovi što me sačiniste
Živim
samo u prolazu kao što prošli i vi ste
I
odvraćajući oči od te buduće praznine
Vidim
u sebi svu prošlost gde raste do veličine
Mrtve
su samo stvari koje još i ne postoje
Kraj
prošlosti svetlucave sutrašnjica je bez boje
I
bezoblična postaje kad se nađe u blizini
Onog
što savršeno predstavlja napor i posledicu u celini.
(Ivan
V. Lalić)