Timoteuš Karpovič



Timoteuš Karpovič




Lekcija tišine

Kada je leptir
previše naglo
nekad sklopio krila –
vikalo se: molim za tišinu!

Tek što je pero
uplašene ptice
dodirnulo zrak –
vikalo se: molim za tišinu!

Tako je naučen
bešumno da hoda
slon po dobošu
čovek po zemlji

Bešumno se nad poljem
dizalo drveće
kao što se diže
kosa od straha




San

Šta se to strašno prisnilo pesniku
da je iskočio iz sna
kao jelen iz zapaljene šume

leptir iz njegove metafore
pokrio ga svojim krilom

i opisana kvaka
pokrenula se na vratima





Životinje iz zelene šume

prva kaplja dana
udarila je u konstelaciju sna
zaljuljali su se slatki horizonti
probuđeni putevi
budno su se propeli
moja se kuća uznela visoko
u otvorenom oku pojavila se zemlja

životinje iz zelene šume
izišle su na pojilo

žeđ im je jasna i hladna
kopita tvrda i precizna
žive u razgovetnoj šumi
piju vodu
piju čistu vodu





Lov

opkoljeni sobom
hraneći pse unutrašnje
u previše tesnoj šumi
čekamo jutro

puni smo divljači i sebe
kao što to biva u vreme lova
budno slušamo da kroz naše uho
makodlaki samur ne iskoči

čim grane osvit
izaći će iz nas na pojilo
lakomisleni svetleći jeleni
tada ćemo gađati u njihov vreli obris
ugodno ležeći u sopstvenoj senci
da bismo se hitac za hicem
u sebi
oslobodili







Sekira

Kad se dan do kraja oljušti zakopavamo njegovu belu srž duboko u zemlju stavljamo na nj postelju i pored nje sekiru da se čak i u snu branimo od napasti

Železo tiho gunđa gutajući u sebi hladna iščekivanja udaraca umiljava se oko naših ruku ljubi nam prste plovi ispod jastuka ljulja naše glave klizi po ramenima i vratovima dodiruje bedra i noge polako menja sile gravitacije koje nas drže u stvarnom položaju prepliće uporednike s našom kosom a sekirište uvija oko meridijana

Naglo uzjahujemo na toplog konja sna stiskamo njegove bokove i evo konj se propinje savladava prvu prepreku sa suhim praskom otkidamo se od svojih senki ukus železa ulazi na usta pristupamo pričešću heroja

Sada smo admiral nelzon sa trafalgara prost vojnik s verdena sveti đurđe što guta vatrenog zmaja razvijorena kosa zvoni plemenito i herojski besni konj grize i gazi mršave oblake vreli vizir sve više nam pada na oči prsti se stvrdnjavaju na sekirištu i sreća sekire postaje tako opipljiva da se upija u nas kao senka u pećinu ugnežđuje se i preobražava u železni eho što bruji u glavama u kojima žonglira bura

O najluđe herojstvo bez tebe gnjije ruka i konj propada u kopita

O najsvetliji udarče bez tebe tuđe i vlastite lobanje nemaju smisla postojanja

Zato udaramo sekirom u beli kamen dana koji se probio kroz nas i razvio prve pipke kalem je tako kržljav da čak i ne krvari ali mi iako već sto noći razjareni na tu krv odlučujemo se da čekamo jer još postoji mogućnost da smo ovde ismejani


 

San olovke

kad se olovka svlači pred spavanje
čvrsto odlučuje
da spava ukočeno
i crno

pomaže joj u tome
urođena nesavitljivost
svih srčika sveta
kičmena srčika olovke
pukne a ne da se saviti

nikad joj ne dođu u san
talasi ili kosa
samo vojnici u stavu mirno
ili mrtvački kovčezi

ono što se u njoj smešta
ravno je
što je van nje krivo
laku noć




Putovanje grane

plovim po zemlji plovim po vodi  plovim po vetru
ja sam bukova grana ruka drveta nada ptica
vičite na mene: zelena lisnata ludakinjo
ljubite me dok plovim jer nikad se vratiti neću

ovo je moje poslednje putovanje u njega čak niko ne veruje
recite o tome lugarima – pljunuće i otići dalje
ali ti se zagledaj pesniče zaista plovim po zemlji
zaista volim prstenje u vetar bačeno od lasta

gde su zakopani vratovi izvora i oči budućeg zelenila
gde vetar pre no što pomisli – već zna oblik daha
gde se čezne u obliku lišća gde se govori u obliku ruže
smrtno željna cilja ustrajno napred plovim
na nečijim tvrdim ramenima ko nosi u rukama sekiru





Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)