Timoteuš Karpovič
Lekcija tišine
Kada je leptir
previše naglo
nekad sklopio krila –
vikalo se: molim za
tišinu!
Tek što je pero
uplašene ptice
dodirnulo zrak –
vikalo se: molim za
tišinu!
Tako je naučen
bešumno da hoda
slon po dobošu
čovek po zemlji
Bešumno se nad poljem
dizalo drveće
kao što se diže
kosa od straha
San
Šta se to strašno
prisnilo pesniku
da je iskočio iz sna
kao jelen iz zapaljene
šume
leptir iz njegove
metafore
pokrio ga svojim krilom
i opisana kvaka
pokrenula se na vratima
Životinje iz zelene
šume
prva kaplja dana
udarila je u
konstelaciju sna
zaljuljali su se slatki
horizonti
probuđeni putevi
budno su se propeli
moja se kuća uznela
visoko
u otvorenom oku
pojavila se zemlja
životinje iz zelene
šume
izišle su na pojilo
žeđ im je jasna i
hladna
kopita tvrda i precizna
žive u razgovetnoj šumi
piju vodu
piju čistu vodu
Lov
opkoljeni sobom
hraneći pse unutrašnje
u previše tesnoj šumi
čekamo jutro
puni smo divljači i sebe
kao što to biva u vreme
lova
budno slušamo da kroz
naše uho
makodlaki samur ne
iskoči
čim grane osvit
izaći će iz nas na
pojilo
lakomisleni svetleći
jeleni
tada ćemo gađati u
njihov vreli obris
ugodno ležeći u
sopstvenoj senci
da bismo se hitac za
hicem
u sebi
Sekira
Kad se dan do kraja
oljušti zakopavamo njegovu belu srž duboko u zemlju stavljamo na nj postelju i
pored nje sekiru da se čak i u snu branimo od napasti
Železo tiho gunđa
gutajući u sebi hladna iščekivanja udaraca umiljava se oko naših ruku ljubi nam
prste plovi ispod jastuka ljulja naše glave klizi po ramenima i vratovima
dodiruje bedra i noge polako menja sile gravitacije koje nas drže u stvarnom
položaju prepliće uporednike s našom kosom a sekirište uvija oko meridijana
Naglo uzjahujemo na
toplog konja sna stiskamo njegove bokove i evo konj se propinje savladava prvu
prepreku sa suhim praskom otkidamo se od svojih senki ukus železa ulazi na usta
pristupamo pričešću heroja
Sada smo admiral nelzon
sa trafalgara prost vojnik s verdena sveti đurđe što guta vatrenog zmaja
razvijorena kosa zvoni plemenito i herojski besni konj grize i gazi mršave
oblake vreli vizir sve više nam pada na oči prsti se stvrdnjavaju na sekirištu
i sreća sekire postaje tako opipljiva da se upija u nas kao senka u pećinu
ugnežđuje se i preobražava u železni eho što bruji u glavama u kojima žonglira
bura
O najluđe herojstvo bez
tebe gnjije ruka i konj propada u kopita
O najsvetliji udarče
bez tebe tuđe i vlastite lobanje nemaju smisla postojanja
Zato udaramo sekirom u
beli kamen dana koji se probio kroz nas i razvio prve pipke kalem je tako
kržljav da čak i ne krvari ali mi iako već sto noći razjareni na tu krv
odlučujemo se da čekamo jer još postoji mogućnost da smo ovde ismejani
San olovke
kad se olovka svlači
pred spavanje
čvrsto odlučuje
da spava ukočeno
i crno
pomaže joj u tome
urođena nesavitljivost
svih srčika sveta
kičmena srčika olovke
pukne a ne da se saviti
nikad joj ne dođu u san
talasi ili kosa
samo vojnici u stavu
mirno
ili mrtvački kovčezi
ono što se u njoj
smešta
ravno je
što je van nje krivo
laku noć
Putovanje grane
plovim po zemlji plovim
po vodi plovim po vetru
ja sam bukova grana
ruka drveta nada ptica
vičite na mene: zelena
lisnata ludakinjo
ljubite me dok plovim
jer nikad se vratiti neću
ovo je moje poslednje
putovanje u njega čak niko ne veruje
recite o tome lugarima
– pljunuće i otići dalje
ali ti se zagledaj
pesniče zaista plovim po zemlji
zaista volim prstenje u
vetar bačeno od lasta
gde su zakopani vratovi
izvora i oči budućeg zelenila
gde vetar pre no što
pomisli – već zna oblik daha
gde se čezne u obliku
lišća gde se govori u obliku ruže
smrtno željna cilja
ustrajno napred plovim
na nečijim tvrdim
ramenima ko nosi u rukama sekiru