Tomas Man, "Legenda o Josipu" (odlomci)
Postoji li uopće vrlina koja ne bi bila
izložena prijekornim oznakama i u kojoj se ne bi sjedinjavale suprotnosti kao
što je ona što dijeli skromnost od gordosti? Pobožnost predstavlja prisnu
povezanost svijeta sa historijom čovjekova „ja“ i njegove sreće, pa nema
pobožnosti bez do uvredljivosti izraženog uvjerenja o posebnoj božjoj, upravo
jedinstvenoj brizi za to čovječje „ja“, bez pomjeranja toga „ja“ i njegove
sreće u središte svih stvari; to je upravo i opredjeljenje te vrlo snažne
vrline.
Njezina je suprotnost nestaranje za vlastito
„ja“ i potiskivanje toga „ja“ u periferičan prostor nehajstva odakle ne može da
proizađe za svijet bilo kakvo dobro.
Tko do sebe ne drži, taj će ubrzo propasti. A
tko do sebe drži, poput Abrahama koji je bio odlučio da će sam, i čovjek u
njemu, služiti samo Najvišem, taj doduše izgleda kao čovjek s mnogo zahtjeva,
ali će sa svojim zahtjevima postati blagoslov za mnoge.
Upravo u tome dolazi do izražaja povezanost
dostojanstva čovječjeg „ja“ s dostojanstvom čitavog čovječanstva. Zahtjev
čovječjeg „ja“ da bude u središtu
važnosti bio je pretpostavka za otkriće samoga boga i samo zajednički, s
potpunom propašću čovječanstva kao posljedicom, čovječanstva koje ne smatra
sebe važnim, mogu se opet izgubiti oba otkrića.
Tu pak treba nastaviti ovako: prisnost ne znači
ograničavanje, a preuveličavanje vlastitog „ja“ ne znači i njegovo
osamljivanje, odvajanje i okorjelost u odnosu na sveopće, izvanlično i
nadlično, ukratko na sve što prelazi preko vlastitog „ja“, ali u čemu se ono
dostojanstveno prepoznaje. Jer, ako pobožnost znači isto što i prožetost
važnošću vlastitog „ja“ onda dostojanstvenost znači produženje toga „ja“ i
slijevanje u vječito postojanje koje se u njemu vraća i u kojemu ono prepoznaje
samo sebe- znači gubitak zatvorenosti i osamljenosti, a taj ne poništava
dostojanstvo čovjekova „ja“ nego ga diže do stepena posvete.
