Žil Delez (Gilles Deleuze)
NIČE I FILOZOFIJA (odlomak)

10. Postojanje i nevinost

Šta znači “nevinost”? Kada Niče kritikuje našu žalosnu maniju da optužujemo, tražimo krivce izvan nas ili čak i u nama, on svoju kritiku zasniva na pet razloga od kojih je prvi  da “ništa ne postoji izvan celine”. Ali poslednji, dublji razlog je da “nema celine”; “Treba razmrviti svet, izgubiti poštovanje prema celini.” Nevinost je istina mnoštva. Ona neposredno proističe iz načela filozofije sile i volje. Svaka stvar se odnosi na silu koja je u stanju da je protumači; svaka sila se odnosi na ono što ona može, od čega je neodvojiva. Taj način odnošenja prema nečemu, afirmisanja i bivanja afirmisanim je izrazito nevin. Ono što ne dopušta da bude protumačeno nekom silom, procenjeno nekom voljom, traži drugu volju koja će biti u stanju da ga protumači. Ali mi više volimo da spasemo tumačenje koje odgovara našim silama i poreknemo  stvar koja ne odgovara našem tumačenju. Mi silu i volju sebi predstavljamo na groteskan način: razdvajamo silu od onoga što ona može, tako što je smeštamo u sebe kao “zaslužnu”, jer se odrekla onoga što ona ne može, a kao “krivu” smeštamo je u stvar na kojoj ona upravo ispoljava silu koju ima. Podvajamo volju, izmišljamo neutralnog subjekta obdarenog slobodnom voljom i pripisujemo mu moć da dela ili se uzdržava. To je naša situacija u odnosu na postojanje: nismo čak ni prepoznali volju koja je u stanju da protumači postojanje. Zato poričemo samo postojanje, tumačenje zamenjujemo obezvređivanjem, izmišljamo obezvređivanje kao način tumačenja i procenjivanja. “Jedno od tumačenja je doživelo brodolom, ali kako je ono važilo za jedino moguće, čini se da postojanje više nema smisla, da je sve uzalud.” “Nažalost, mi smo loši igraci.” Nevinost je igra postojanja, sile i volje. Potvrđeno i cenjeno postojanje, neodvojena sila, neudvojena volja, eto to je približno nevinost.”
Heraklit je tragički mislilac. Problem pravde prožima njegovo delo. Heraklit je neko za kojeg je život u osnovi nevin i pravedan. On postojanje razume na osnovu nagona igre, za njega je postojanje esteticki, a ne moralni ili religijski fenomen. Zato ga Niče tačku po tačku suprotstavlja Anaksimandru, kao što sam sebe suprotstavlja Šopenhaueru. – Heraklit je poricao dvojstvo svetova, “poricao je i samo biće”. I više od toga: nastajanje je proglasio za afirmaciju. Međutim, treba dobro razmisliti da bi se shvatilo šta znači nastajanje proglasiti za afirmaciju. To na prvom mestu verovatno znači reći: postoji samo nastajanje. To verovatno znači potvrditi nastajanje. Ali potvrđuje se i biće nastajanja, kaže se da nastajanje potvđuje biće ili da se biće potvrđuje u nastajanju. Heraklit ima dve misli, koje su kao dve šifre: jednu po kojoj biće nije, sve je u nastajanju; i drugu, po kojoj je biće biće nastajanja kao takvog. Jednu delatnu misao, koja potvrđuje nastajanje, i jednu kontemplativnu misao, koja potvrđuje biće nastajanja. Ove dve misli se ne mogu odvojiti, jer su mišljenje istog elementa, kao Vatra i kao Dike, kao Fizis i Logos. Jer nema bića s one strane nastajanja, nema jednog s one strane mnoštva; ni mnoštvo, ni nastajanje nisu prividi ni iluzije.
Ali nema ni mnoštvenih i večnih realiteta koji bi bili nešto kao suštine s one strane privida. Mnoštvo je neodvojivo ispoljavanje, suštinska metamorfoza, konstantni simptom jednoga. Mnoštvo je afirmacija jednog, a nastajanje afirmacija bića. Afirmacija nastajanja je i samo biće, afirmacija mnoštva je i samo jedno, mnoštvena afirmacija je način na koji se jedno potvrđuje. “Jedno, to je mnoštvo.” A kako bi uopšte mnoštvo proizlazilo iz jednog i nastavilo iz njega da proizlazi svu večnost kada se jedno ne bi potvrđivalo upravo u mnoštvu? “Heraklit opaža samo jedan jedini element, ali u smislu koji je dijametralno suprotan Parmenidovom (ili Anaksimandrovom)… Jedinstveno se mora potvrditi u rađanju i razaranju.” Heraklit je dublje posmatrao: on nije video nikakvo kažnjavanje mnoštva, nikakvo ispaštanje nastajanja, nikakvu krivicu postojanja. Ništa negativno nije video u nastajanju, video je sasvim suprotno: dvostruka afirmacija – afirmaciju nastajanja i afirmaciju bića nastajanja, ukratko opravdanje bića. Heraklit je mračnjak jer nas dovodi pred vrata mračnog: šta je biće nastajanja? Šta je biće neodvojivo od onoga što je u nastajanju? Vracanje je bice onoga što nastaje. Vraćanje je biće samog nastajanja, biće koje se potvrđuje u nastajanju. Večno vraćanje kao zakon nastajanja, kao pravda i kao biće.
Iz toga sledi da u postojanju nema ničeg odgovornog, kao ni grešnog. “Heraklit će ići dotle da uzvikne: borba bezbrojnih bića je čista pravda! A uostalom, jedno je mnoštvo.” Korelacija mnoštva i jednog, nastajanja i bića čini igru.  Potvrditi nastajanje i potvrditi biće nastajanja su dve etape igre koju čini i treći član, igrač, umetnik ili dete. Igrač-umetnik-dete, Zevs-dete: Dionis kojeg nam mit predstavlja kao okruženog božanskim igračkama. Igrač se povremeno prepušta životu, a povremeno upire pogled u njega, umetnik se povremeno smešta u svoje delo, a povremeno iznad svog dela; dete se igra, napušta igru i vraća joj se. Međutim, ovu igru nastajanja, biće nastajanja igra sa samim sobom: Aion je, kaže Heraklit, dete koje se igra, koje se igra obručom. Biće nastajanja, večno vraćanje je druga etapa igre, ali i treći član identičan sa dve etape, koji važi za celinu. Jer večno vraćanje je povratak različit od odlaska, kontemplacija različita od delanja, ali i povratak odlaska i povratak delanja: trenutak i vremenski ciklus istovremeno. Trebalo bi da razumemo tajnu Heraklitovog tumačenja: on hibrisu suprotstavlja nagon igre. “To nije grešna gordost, već neprekidno probuđeni nagon igre koji na svetlost dana izvodi nove svetove.” Ne teodiceja, već kosmodiceja; ne zbir nepravdi za ispaštanje, već pravda kao zakon ovoga sveta; ne hibris već igra, nevinost. “Ova opasna reč hibris je kamen kušnje za svakog heraklitovca. Na tome on može pokazati da li je shvatio, ili pogrešno razumeo svog učitelja.”


Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)