Žil
Delez (Gilles Deleuze)
NIČE
I FILOZOFIJA (odlomak)
10. Postojanje i nevinost
Šta znači “nevinost”? Kada Niče kritikuje našu žalosnu
maniju da optužujemo, tražimo krivce izvan nas ili čak i u nama, on svoju
kritiku zasniva na pet razloga od kojih je prvi
da “ništa ne postoji izvan celine”. Ali poslednji, dublji razlog je da “nema
celine”; “Treba razmrviti svet, izgubiti poštovanje prema celini.” Nevinost je
istina mnoštva. Ona neposredno proističe iz načela filozofije sile i volje.
Svaka stvar se odnosi na silu koja je u stanju da je protumači; svaka sila se
odnosi na ono što ona može, od čega je neodvojiva. Taj način odnošenja prema
nečemu, afirmisanja i bivanja afirmisanim je izrazito nevin. Ono što ne dopušta
da bude protumačeno nekom silom, procenjeno nekom voljom, traži drugu volju koja će biti u
stanju da ga protumači. Ali mi više volimo da spasemo tumačenje koje odgovara
našim silama i poreknemo stvar koja ne
odgovara našem tumačenju. Mi silu i volju sebi predstavljamo na groteskan
način: razdvajamo silu od onoga što ona može, tako što je smeštamo u sebe kao “zaslužnu”,
jer se odrekla onoga što ona ne može, a kao “krivu” smeštamo je u stvar na
kojoj ona upravo ispoljava silu koju ima. Podvajamo volju, izmišljamo
neutralnog subjekta obdarenog slobodnom voljom i pripisujemo mu moć da dela ili
se uzdržava. To je naša situacija u odnosu na postojanje: nismo čak ni
prepoznali volju koja je u stanju da protumači postojanje. Zato poričemo samo
postojanje, tumačenje zamenjujemo obezvređivanjem, izmišljamo obezvređivanje
kao način tumačenja i procenjivanja. “Jedno od tumačenja je doživelo brodolom,
ali kako je ono važilo za jedino moguće, čini se da postojanje više nema
smisla, da je sve uzalud.” “Nažalost, mi smo
loši igraci.” Nevinost
je igra postojanja, sile i volje. Potvrđeno i cenjeno postojanje, neodvojena
sila, neudvojena volja, eto to je približno nevinost.”
Heraklit
je tragički mislilac. Problem pravde prožima njegovo delo. Heraklit je neko za
kojeg je život u osnovi nevin i pravedan. On postojanje razume na osnovu nagona
igre, za njega je postojanje
esteticki,
a ne moralni ili religijski fenomen. Zato ga Niče tačku po tačku suprotstavlja
Anaksimandru, kao što sam sebe suprotstavlja Šopenhaueru. – Heraklit je poricao
dvojstvo svetova, “poricao je i samo biće”. I više od toga: nastajanje
je proglasio za afirmaciju.
Međutim, treba dobro razmisliti da bi se shvatilo šta znači nastajanje
proglasiti za afirmaciju. To na prvom mestu verovatno znači reći: postoji samo
nastajanje. To verovatno znači potvrditi nastajanje. Ali potvrđuje se i biće
nastajanja, kaže se da nastajanje potvđuje biće ili da se biće potvrđuje u
nastajanju. Heraklit ima dve misli, koje su kao dve šifre: jednu po kojoj biće
nije, sve je u nastajanju; i drugu, po kojoj je biće biće nastajanja kao
takvog. Jednu delatnu misao, koja potvrđuje nastajanje, i jednu kontemplativnu
misao, koja potvrđuje biće nastajanja. Ove dve misli se ne mogu odvojiti, jer
su mišljenje istog elementa, kao Vatra i kao Dike, kao Fizis i Logos. Jer nema
bića s one strane nastajanja, nema jednog s one strane mnoštva; ni mnoštvo, ni
nastajanje nisu prividi ni iluzije.
Ali
nema ni mnoštvenih i večnih realiteta koji bi bili nešto kao suštine s one
strane privida. Mnoštvo je neodvojivo ispoljavanje, suštinska metamorfoza,
konstantni simptom jednoga. Mnoštvo je afirmacija jednog, a nastajanje
afirmacija bića. Afirmacija nastajanja je i samo biće, afirmacija mnoštva je i
samo jedno, mnoštvena afirmacija je način na koji se jedno potvrđuje. “Jedno,
to je mnoštvo.” A kako bi uopšte mnoštvo proizlazilo iz jednog i nastavilo iz
njega da proizlazi svu večnost kada se jedno ne bi potvrđivalo upravo u mnoštvu? “Heraklit opaža samo
jedan jedini element, ali u smislu koji je dijametralno suprotan Parmenidovom
(ili Anaksimandrovom)… Jedinstveno se mora potvrditi u rađanju i razaranju.”
Heraklit je dublje posmatrao: on nije video nikakvo kažnjavanje mnoštva,
nikakvo ispaštanje nastajanja, nikakvu krivicu postojanja. Ništa negativno nije
video u nastajanju, video je sasvim suprotno: dvostruka afirmacija – afirmaciju
nastajanja i afirmaciju bića nastajanja, ukratko opravdanje bića. Heraklit je
mračnjak jer nas dovodi pred vrata mračnog: šta je biće nastajanja? Šta je biće
neodvojivo od onoga što je u nastajanju? Vracanje je bice onoga što nastaje. Vraćanje je biće samog
nastajanja, biće koje se potvrđuje u nastajanju. Večno vraćanje kao zakon
nastajanja, kao pravda i kao biće.
Iz
toga sledi da u postojanju nema ničeg odgovornog, kao ni grešnog. “Heraklit će
ići dotle da uzvikne: borba bezbrojnih bića je čista pravda! A uostalom, jedno
je mnoštvo.” Korelacija mnoštva i jednog, nastajanja i bića čini igru. Potvrditi nastajanje i potvrditi biće
nastajanja su dve etape igre koju čini i treći član, igrač, umetnik ili dete.
Igrač-umetnik-dete, Zevs-dete: Dionis kojeg nam mit predstavlja kao okruženog
božanskim igračkama. Igrač se povremeno prepušta životu, a povremeno upire
pogled u njega, umetnik se povremeno smešta u svoje delo, a povremeno iznad
svog dela; dete se igra, napušta igru i vraća joj se. Međutim, ovu igru
nastajanja, biće nastajanja igra sa samim sobom: Aion je, kaže Heraklit, dete
koje se igra, koje se igra obručom. Biće nastajanja, večno vraćanje je druga
etapa igre, ali i treći član identičan sa dve etape, koji važi za celinu. Jer
večno vraćanje je povratak različit od odlaska, kontemplacija različita od
delanja, ali i povratak odlaska i povratak delanja: trenutak i vremenski ciklus
istovremeno. Trebalo bi da razumemo tajnu Heraklitovog tumačenja: on hibrisu
suprotstavlja nagon igre. “To nije grešna gordost, već neprekidno probuđeni
nagon igre koji na svetlost dana izvodi nove svetove.” Ne teodiceja, već
kosmodiceja; ne zbir nepravdi za ispaštanje, već pravda kao zakon ovoga sveta;
ne hibris već igra, nevinost. “Ova opasna reč hibris je kamen kušnje za svakog
heraklitovca. Na tome on može pokazati da li je shvatio, ili pogrešno razumeo
svog učitelja.”