Wednesday, October 29, 2014

Vladimir Nazor

Cvrčak

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni teški jamb...
Podne je. –Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.

I pjeva: „Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trnu srh.
Dvije stijene, dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh.“

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam;
„Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom
Dok šuti gordi hram.
...Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
...Izađi – ti koj niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen-mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
...Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
...Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi gdje struje šumne rijeke.
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
...Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca!
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san.“

I cvrči bez prekida, i šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: „Slava zemlji, i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu podajte mome glasu.
...Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce gde kuca sred dubljine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
...Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko pčela roj.
I pjeva: „Svijet je lijep, a život dar je s neba,
Al’ žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši mlijeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
...Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
i vjetra sa vrhunca!
...Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.“

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb.  

Vladimir Nazor

Galiotova pesan

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l cela mi, kuća bela? Si l mi, majko, prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu,
videl nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l se, drevo, osušilo? Si l se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdravte majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš kroz galiju,
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: „Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!“

Vladimir Nazor

Nutarnje more

Jedno noćno more, koje ne zna za san,
Muči se i stenje na dnu moje biti.
Uvijek i dan kad me raji sunčan, jasan,
Čujem kako plače neke crne liti.

Uvijek, i kad radost začas mi se javi,
Čujem kako vodu olovnu mi liva
U dubljine duše, pa ih skrite plavi,
I sve jače šumi, i sve teže biva.

Slušam. Čekam.  – Zadnja kad mi dođe hora,
Ona, koju zovem, hoće li bar tada
Iz te vode izać, čista, sjajna, mlada,
Kao Afrodita iz dna grčkog mora?


VLADIMIR NAZOR

ŠTAP

Da imam sina, štap i torbu dao
Jednom bih njemu pa mu reko: - Idi!
Sav svijet obiđi. Što ti oko vidi,
Nek nije duši ostaviti žao.

S dobrima dobar, a ni sa kime zao,
Svog srca glasa nikad se ne stidi.
Pusti nek vrcnu ko iz kremen hridi
Iskre što prosut ja ih nisam znao.

Kud iđah maštom, ti ćeš nogom proći.
Što dirah mišlju, ti ćeš taći rukom.
Što sanjah, ti ćeš i uradit moći.

A kad se vratiš iz daleka svijeta,
Dok stablo moje jedva lista s mukom,

I štap će tvoj u ruci da ti cvjeta. 



No comments:

Post a Comment