Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

NIKOLA ŠOP

Vunena pastorala (odlomak)


U jednom zamahu olujnom okrenuh se od svih stvari,
i premda pokucaše na vrata posjetioci,
ne rekoh slobodno.
Al’ oni uđoše.
I tad rekoh, mene već nema, zakasnili ste, eto.
Tu samo moji nabori su, da znate.
Moja u odijelo obučena prisutnost.
To rekavši, zaokrenuh još jednom oko sebe i njih.
I zakoraknuh u se,
njih ostavivši za mojim stolom zgranuto.
Sad pričajte, dovolje se zabavljajte, doviknuh im još jednom,
i ušavši u se, sobom se zatvorih.
I ma koliko da su u me kucali i zvali me i zvali,
ne rekoh im više nijednu riječ.

Snuždeno i zbunjeno posjedali za sto, i gledaju me,
i zabrinuto prigiblju se i šapuću:
Kakav to njega sad obuze muk.
Odjednom, jezivo izgledah im čudan,
pa stadoše kažiprstom pisati po zraku,
misleći da će tako izmamiti mi riječ.

Ne trenuh, ne rekoh,
već samo još jednom domahnuh iz sebe i utonuh.

Kišobran

Ja znam čovjeka osamljenog ko i ja,

koji korača samotno kroz ovaj dan,

koji i poslije kiše kad sunce opet sija

i dalje nosi razapet svoj kišobran.

Ja bih mu tada prišo i reko: o čovječe,

što ti je, kuda ćeš i gdje je tvoj stan?

Gle, kako je svud vedro, sunce sja i peče!

Sklopi, sklopi svoj veliki, crni kišobran.

Al zašutim i pođem za njim po svijetlom danu.

Zastaju prolaznici i tajno mu se smiju.

A ja začuh kako po njegovom teškom kišobranu

nešto šušti, davne, mrzle kiše liju.

Ja idem za njim, tamnu mu pratim sjenu.

Korak mu slušam i stari njegov štap.

I osjetih, i meni nešto pada po ramenu.

Bolova davnih olovna kap po kap.

Već kiši i uveli vijenci po mom šeširu šušte.

Već lije, lije i ja ubrzavam hod.

Mlazevima sve težim bolovi davni pljušte.

Pod njima već se slomio šešira mog obod.

Sa mene se cijedi, a onaj čovjek neznani

mirno pod kišobranom korača u svoj stan.

Već pljušti sa mene, o, gdje su mi vedri dani?

Pljušti, pljušti, gdje je moj kišobran?

Gdje bih vodio Isusa

Isuse blagi, u doba kasnih sati,

kad još bdiju siromasi tvoji,

skromnom krojaču odvest ću te da ti

jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje

oštre čavle u teški potplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje,

million pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi

sa spuštenim obodom da skriju bol.

Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.

Prostran da u se primi i tvoj aureol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada

koja liči na stari, nasukani brod.

Gdje braća za stolom od silnog jada

bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela

od koje će ti srce da krvari.

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,

o Isuse, zateturat ćeš od bola.

Tvoj šešir će pasti s glave.

Šešir i aureola.