Thursday, August 28, 2014

THEODOR W. ADORNO

MINIMA MORALIA

85. SMOTRA. –Ko, da tako kažemo, stoji u praksi, ko treba da slijedi interese, ostvaruje planove, tome se ljudi s kojima dolazi u dodir pretvaraju automatski u prijatelja i neprijatelja. Time što ih posmatra s obzirom na to kako se uklapaju u njegove namjere, on ih takoreći unaprijed reducira na objekte; jedni se mogu upotrijebiti, drugi mogu smetati. Svako odstupajuće mišljenje izgleda u sistemu odnošenja uvijek unaprijed datih svrha, bez koga ne može nijedna praksa, kao mrski otpor, sabotaža, intriga; svako slaganje, pa bilo ono iz najprostijeg interesa, postaje potpora, korist, svjedočanstvo savezništva. Tako otpočinje osiromašenje u odnosu prema drugim ljudima: kržlja sposobnost da se drugi sagleda kao takav, a ne u funkciji sopstvene volje, a prije svega sposobnost plodne suprotnosti, mogućnost da se uračunavanjem protivuriječnog nadmaši samog sebe. Ona se nadomješta prosuđujućim poznavanjem čovjeka, za koje je konačno još onaj najbolji manje zlo, a najgori nije najveće zlo. Ali taj način reakcije, sheme svake administracije i „personalne politike“ već od sebe tendira ka fašizmu i to prije svakog političkog obrazovanja volje i svakog unošenja u isključujuće tikete.
Ko jednom učini svojom stvarju da presuđuje o nečijim podobnostima, vidi one o kojima sudi, zbog u izvjesnoj mjeri tehnološke nužnosti, kao pripadnike ili otpadnike, svojstvene vrsti ili tuđe vrsti, pomagače ili žrtve. Strogo ispitujući, isključujući i isključivi pogled, koji je svojstven svim vođama užasa, ima svoj model u nipodaštavajućem pogledu menadžera, koji naređuje onom ko se takmiči za položaj da zauzme mjesto i tako osvetljava svoje lice da se ono nemilosrdno raspada u providnost upotrebivosti i u tamu, zloglasnost nekog ko je nekvalifikovan. Kraj je medicinsko ispitivanje prema alternativi: postavljanje na rad ili likvidacija.
Novozavjetna rečenica: „Ko nije za mene, protiv mene je“, odvajkada je govorila antisemitizmu iz srca. U osnovno ustrojstvo vlasti spada da se svako ko se s njom ne identifikuje protjera u lager neprijatelja za volju gole razlike: nije badava katolicizam samo grčka riječ za latinsku totalitet, koga su realizovali nacionalsocijalisti. On znači izjednačavanje različitog, bilo „odstupanja“, bilo drugačije rase, s protivnikom. Nacionalsocijalizam je u tome dostigao istorijsku svijest o samom sebi. Karl Schmitt je definisao bit političkog upravo pomoću kategorija prijatelj i neprijatelj.  Napredak ka takvoj svijesti priključuje se regresiji na način ponašanja djeteta koje nešto voli ili ga se boji. Apriorna redukcija  na odnos prijatelj-neprijatelj je jedan od prafenomena nove antropologije. Sloboda bi bila ne izbor između crnog i bijelog nego istupanje iz tako propisanog izbora.

  

No comments:

Post a Comment