THEODOR W. ADORNO
MINIMA MORALIA
85. SMOTRA. –Ko, da tako kažemo, stoji u praksi, ko treba da slijedi interese,
ostvaruje planove, tome se ljudi s kojima dolazi u dodir pretvaraju automatski
u prijatelja i neprijatelja. Time što ih posmatra s obzirom na to kako se
uklapaju u njegove namjere, on ih takoreći unaprijed reducira na objekte; jedni
se mogu upotrijebiti, drugi mogu smetati. Svako odstupajuće mišljenje izgleda u
sistemu odnošenja uvijek unaprijed datih svrha, bez koga ne može nijedna
praksa, kao mrski otpor, sabotaža, intriga; svako slaganje, pa bilo ono iz
najprostijeg interesa, postaje potpora, korist, svjedočanstvo savezništva. Tako
otpočinje osiromašenje u odnosu prema drugim ljudima: kržlja sposobnost da se
drugi sagleda kao takav, a ne u funkciji sopstvene volje, a prije svega
sposobnost plodne suprotnosti, mogućnost da se uračunavanjem protivuriječnog
nadmaši samog sebe. Ona se nadomješta prosuđujućim poznavanjem čovjeka, za koje
je konačno još onaj najbolji manje zlo, a najgori nije najveće zlo. Ali taj
način reakcije, sheme svake administracije i „personalne politike“ već od sebe
tendira ka fašizmu i to prije svakog političkog obrazovanja volje i svakog unošenja
u isključujuće tikete.
Ko
jednom učini svojom stvarju da presuđuje o nečijim podobnostima, vidi one o
kojima sudi, zbog u izvjesnoj mjeri tehnološke nužnosti, kao pripadnike ili
otpadnike, svojstvene vrsti ili tuđe vrsti, pomagače ili žrtve. Strogo
ispitujući, isključujući i isključivi pogled, koji je svojstven svim vođama užasa,
ima svoj model u nipodaštavajućem pogledu menadžera, koji naređuje onom ko se
takmiči za položaj da zauzme mjesto i tako osvetljava svoje lice da se ono
nemilosrdno raspada u providnost upotrebivosti i u tamu, zloglasnost nekog ko
je nekvalifikovan. Kraj je medicinsko ispitivanje prema alternativi:
postavljanje na rad ili likvidacija.
Novozavjetna
rečenica: „Ko nije za mene, protiv mene je“, odvajkada je govorila
antisemitizmu iz srca. U osnovno ustrojstvo vlasti spada da se svako ko se s
njom ne identifikuje protjera u lager neprijatelja za volju gole razlike: nije
badava katolicizam samo grčka riječ za latinsku totalitet, koga su realizovali
nacionalsocijalisti. On znači izjednačavanje različitog, bilo „odstupanja“,
bilo drugačije rase, s protivnikom. Nacionalsocijalizam je u tome dostigao
istorijsku svijest o samom sebi. Karl Schmitt je definisao bit političkog
upravo pomoću kategorija prijatelj i neprijatelj. Napredak ka takvoj svijesti priključuje se
regresiji na način ponašanja djeteta koje nešto voli ili ga se boji. Apriorna
redukcija na odnos prijatelj-neprijatelj
je jedan od prafenomena nove antropologije. Sloboda bi bila ne izbor između
crnog i bijelog nego istupanje iz tako propisanog izbora.
