Blog Književnog kluba "Prejaka reč" (2014-2022)

Gustav Krklec Srebrna cesta 1 Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže, kad padne veče ponad tvoga krova, kroz mrak se javi ćuk i hukne sova, a oblaci ko jata ptica kruže nad tornjevima sela i gradova – izađi u noć...idi... Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči lopoči na vodi. Izađi...idi... Srebrn plašt će pasti dalekom cestom, kud te srce vodi. 2 Ti znadeš i sam, da svjetove nosiš u samom sebi, i da na dnu duše sja jato zvijezda, ponori se ruše i – ako hoćeš – oluji prkosiš olujom koja u tvom bilu huji. Izađi u noć. Pjevat će slavuji u crnom grmlju. Žuborit će vrutak. Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati. I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak vidjeti boga, što te cestom prati. 3 Ne vjeruj noći, čovjeku ni buri što kida greben tvoje volje. Gazi na putu zmiju, guštera na stazi, i budi kao putnik, što se žuri dalekom stepom zelenoj oazi. Izađi u noć...idi... Divlje ruže opijat će te putem. Trn će cvasti, otvorit oči...

ANTUN ŠOLJAN BACAČ KAMENA I Istrčim bosonog na obalu rijeke, na obalu rijeke sa hiljadu čaplji, istrčim i stanem i dignem se na prste da pogledam gore i dolje niz obalu, iako sam stotinu puta već prije, iako sam stotinu puta već gledao, iako se ništa nije promijenilo, otkako bacam duguljasto kamenje finom i vještom duguljastom rukom, na obali punoj jednakog kamenja crnog i oblog, da ubijam čaplje. Bit će, po oblacima, da je već jesen. I tako u vječito jednaka jutra, pred vječito jednakim obalnim kamenjem, iako sam vještak i znadem zamahnuti, iako sam stotinu puta već prije, iako sam stotinu puta zamahnuo, ja stojim, ne oklijevam, ja stojim, ne bacam, iako je jesen i čaplje će otići, ja stojim, ne bacam, jer treba pogoditi, ne bacam, jer možda neću pogoditi jedini pravi kamen što ubija od sveg ovog, jednolikog kamenja, ne bacam, jer možda neću pogoditi to, a i čaplju, koju bih morao, jedinu čaplju, koja mi pripa...