Blog Književnog kluba "Prejaka reč" (2014-2022)

EDVARD KOCBEK ARIJADNA Zemlja nam je zemljopis, atlas i podaci, tačno izmereni i po Griniču izračunati, sve sam red, nasuprot nemiru i tajni, takve su učevne knjige, zbirke veština i još uvek poneku u džep ćušneš za izlet do Rima ili Moskve, do Nepala ili na čašicu kod “Čada”. I sam život nam nauka postade, istorija poznatoga, leksikon o dobu pre i posle Hrista, muzej ukroćenog vremena, udobna katastrofa, cirkus, u letke prerađena apokalipsa, u tablete samleveni kraljevi, jeretici, ludi pesnici, buntovnici, sve same bezbedne ograde oko bića, uhvaćenog u “ja”. Sve strašnija škola, naukom nam teskobu blaže i odbranom uma zaklinju devojačku tajnu govoreći: znanje je red i red je zakon i zakon je neumoljiva zapovest i sve je objašnjivo i protumačeno ništa zaboravljeno ni prepušteno slučaju letine planirane, bolesti dokučene, ratovi ukinuti. I kad god bi nas Sunčeve pege zanjihale ili poljuljao dah anđela ili dosetka đavola, najpametni...

THEODOR W. ADORNO MINIMA MORALIA 85. SMOTRA. –Ko, da tako kažemo, stoji u praksi, ko treba da slijedi interese, ostvaruje planove, tome se ljudi s kojima dolazi u dodir pretvaraju automatski u prijatelja i neprijatelja. Time što ih posmatra s obzirom na to kako se uklapaju u njegove namjere, on ih takoreći unaprijed reducira na objekte; jedni se mogu upotrijebiti, drugi mogu smetati. Svako odstupajuće mišljenje izgleda u sistemu odnošenja uvijek unaprijed datih svrha, bez koga ne može nijedna praksa, kao mrski otpor, sabotaža, intriga; svako slaganje, pa bilo ono iz najprostijeg interesa, postaje potpora, korist, svjedočanstvo savezništva. Tako otpočinje osiromašenje u odnosu prema drugim ljudima: kržlja sposobnost da se drugi sagleda kao takav, a ne u funkciji sopstvene volje, a prije svega sposobnost plodne suprotnosti, mogućnost da se uračunavanjem protivuriječnog nadmaši samog sebe. Ona se nadomješta prosuđujućim poznavanjem čovjeka, za koje je konačno još onaj najbolji m...

Iz knjige "Glas i pismo - Žak Derida u odjecima" Aleksandra Mančić Samoubistvo prevodom Uz Deridinu istinu u slici Vavilonsku kulu ne možeš videti, na nju se možeš samo popeti, halucinira Vavilen pod dejstvom gljiva muhara u romanu „ Generation ‘P’ “   Viktora Peljevina… Da bi se potom s nje strmoglavio, odjekuje mi u ušima odgovor. Ako prevođenje kao događaj novog teksta uvek predstavlja ispad, onda je strmoglavljivanje s  Vavilonske kule rizik koji preuzima onaj ko preuzima zadatak prevodioca, ako i ne svestan utopičnosti , a ono svakako budan za alotopičnost svoga poduhvata. Govoriću o Deridi, govoreći o tekstu i svom prevođenju Deridinog odlomka u tekstu Hulija Kortasara naslovljenom „Dnevnik za jednu priču “. Taj „Dnevnik“ govori o uspomenama, o sećanju , o prevodiocu i o prevođenju , o intervenciji prevodioca u stvarnost i posledicama tog mešanja, gde prelaz iz uloge večitog drugog u ulogu protagoniste i autora, međutim , ne prolazi nekažnj...