Antun Branko Šimić
Antun Branko Šimić 1898. Drinovci – 1925. Zagreb Prazno nebo Nebo je već dugo praznina bez Boga i serafina, beskrajna pustinja siva kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva. Ne lete više gore duše ko laste. Čovjek u zemlju legne i sav se raspe. K Bogu izgubismo pute. Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute. Smrt i ja Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama. Rastanak sa sobom Mi stojimo na rubu svijeta i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći Sa zvijezdama i mi zapadamo Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu da je već daleko vidimo ko zvijezdu? Zamakle su zvijezde Tko od nas još može naslutiti sebe? Rušimo se vječno Naš je put bez