IVAN KRASKO - Pesme (prevod František Lipka)
IVAN KRASKO (1876-1958)
O DUŠO MOJA
O, dušo moja, iz crne pila si noći,
dok ja svirah kraj zaključanih vrata.
Ko iz duplji lobanja u grobu, mnogo mraka
iz moje se gluve violine toči.
Mada, ko skeletom svetlost prigušivši,
zelenkasto si za tren zasijala,
kad bi žica nadražujućim zvukom zavijala,
ko sveštenica pri obredu vera bivših:
umorna i slaba, ipak na kolena
padala si pred božanstva tajanstvena –
a tajnu krvi i hleba ti ne otkriše.
O, žica opet nemirne tonove proli,
a ti si zaplakala za svetlostima, što su otišle,
ko grešnica što se devičanskom molitvom moli.
NOĆ
Neophodno je misliti, baš neophodno je misliti! Jer već
bliži se tiho, bez šuma, odasvud, ozgo i ozdo,
s nepobitnom sigurnošću, ko zakon
prirode. I pred njom ne možeš uteći, ne možeš...
Bliži se crna, grozna noć. Ničim da je odagnaš.
Upališ li sva svetla – poraste izvesnost da je
već tu. Ugasiš li – baci se na te, opkoli te,
kao dolores inferni. Jao, ne možeš pobeći, ne možeš!
Bliži se i počinje da kida mozak, srce i duh
nasleđenim grehovima svih vremena. Duh čezne za sjajem,
i žudi sigurnost – makar iz srednjeg veka:
veru (veru, jao, bilo kakvu veru),
i mozak mu krila slama sumnjama večnim.
I plakaće, plakaće srce...
Ne možeš pobeći, ne možeš; moraš i dalje misliti,
neophodno moraš!
JA
Neophodno je misliti, vrlo neophodno! Dakle, mislim...
O, ipak ne možeš pobeći, ne možeš, svuda nalaziš sebe.
Da mozak životinje imaš – našao sebe ne bi. Moj
mozak je čudnom upaljen vatrom, i ona
obasjava sve. Pa čak i svoju bedu...
Vatra, jao, vatra! Zašto plamti? I, kad već plamti,
zašto ne čkilji ko lampa beslovesnog, ili ne baca
iskre fanatika?
Ne bi mogla da plamsa plavim sjajem neveste Gospodnje!
O, da bar mrtvački sjaj brahminog mira lije,
il užasan fosforni mir Šivinih sveštenika!
Najzad, mogla bi i sjajem đavoljim sjati...
Al ne: tek haos od svega, gušeća nesigurnost,
beskrajna, siva, razlivena magla...
(I to sam ja, i to si ti, hipokrite.)
KRITIKA
(Iz govora u nizijama)
Bilo je takvih, koji su u crkvama govorili,
a bilo je i takvih, koji su u crkvama slušali.
Blagosloveni su oni, koji su govorili,
a nisu rekli više no što se na praznik moglo reći.
Spaseni biće oni koji nisu kazali sve
što mišljahu da znaju,
izgubljeni će biti oni što govorahu više
no što su na praznik imali da kažu.
Neće biti oprošteno onima
što behu određeni da Reč govore posvećenu,
al su u vremenu ćutali,
i jao svima koji nemahu praznične sate,
i koji bez straha govorahu u crkvama Reči.
Al blaženi su samo oni
koji u crkvama pobožno slušaju posvećenu Reč
i vide njeno svetlucanje.
IVAN KRASKO (pravo ime Jan Boto - JAn Botto) rođen 1876. u Lukovištima. Studirao hemiju u Pragu; kao hemijski inženjer radio na više mesta u Češkoj. Za vreme Prvog svetskog rata bio je austrougarski vojnik. Posle 1918. bio u državnim službama; bavio se i politikom (poslanik parlamenta, senator). Posvećivao se naučnom radu na području hemije; odbranio titulu doktora tehničkih nauka. U Drugom svetskom ratu, kao penzioner, živeo povučeno. Umro 1958. u Bratislavi.
Knjige poezije: Nox et solitudo (1909); Stihovi (Verse, 1912).