ISIDORA BOBIĆ, pesme iz ciklusa posvećenog ocu
OČEVO ZAVEŠTANJE
Kćeri, sada je došao
trenutak
da me odmeniš u gledanju
sunca.
Predaću ti moje velike
oči
i veliku tajnu, mezimicu
naše krvi,
o golubu izgubljenom u
plaveti.
(A ti ćeš meni dati tvoje male korake,
jednu malu ulicu
preselićeš u večnost,
da trčim bosonog tvojim
detinjstvom,
da se ponovo raduješ.)
NEDELJNI RUČAK
Tata, dođi na nedeljni
ručak
Ja uvek postavljam četiri
tanjira
I četiri puta pogledam
kroz špijunku
I dajem da je četiri
radosti ljube
I četiri loša vica
ispričam usput
I četiri želje dečije
poželim
I četiri se puta pomolim
da poraniš
I četri nestrpljenja u
sebi obuzdavam
I prestajem da plačem evo
četvrti put
Četiri sam noći sanjala
da dolaziš
I da nas je nedeljom uvek
četvoro
I četvrti put te
jednostavno pitam
Hoćeš li doći na nedeljni
ručak
Mama evo četvrtu porodila
je suzu
Brat se zavadio sa sve
četri strane sveta
Ja četiri sam nade
presvukla u crninu
Čuješ li me čoveče ja ti
lepo kažem
Dođi već jednom na
nedeljni ručak
Ručak se hladi a i
čekanja su hladna
I kao da se odriču onog
obećanja
Da će nas uvek biti
četvoro
ČETIRI KLJUČAONICE
(„Ljubi je kako je samo
ljubi
Sve dok mu ključaonica
poljubac ne uzvrati“
Vasko Popa)
Ovo je pesma o broju
četiri, i zato će
vrata pred vama imati
četiri ključaonice
kroz koje će vas četiri
noći zaredom
dozivati sve živo i
neživo sa one strane.
Kroz prvu ključaonicu
gledaćete kako
odsecaju i odnose ruke
moje majke
govoreći: ne damo da ih
tako lepe
utka u bolna svoja
čekanja;
Ko se nije potresao,
približiće se drugoj
ključaonici: videće mog
usnulog brata
i četiri senke koje mu na
uho
šapuću četiri šarene
laže;
A oni što se gnušaju
pesme bez stvarne smrti
(kojima je jedno pevati,
drugo umirati)
u treću ključaonicu
zariće očnjak
svog nezasitog, svog
krvoločnog oka:
kušaće prostor obezdušene
sobe,
i ljušturu (nekada to bio
je moj otac)
što leži na podu i
prezire pokret.
Ipak, ovo je pesma o
broju četiri.
Sa one strane vrata, kroz
poslednju rupu,
vâs neko četvrti
posmatra, ko vam
zavidi na bednoj
radoznalosti.
17.
avgust
Noć se
naoružala zrikavcima i opkolila crkvu.
Priljubili
smo sveću uz bedem sav mirišljav od ruzmarina i sunca.
A oko
plamena - prostori nade, kao
talasi
oko davljenika:
otac je
negde sa druge
strane, u
privremenom zatišju.
(Otok
Krk, avgust 2019.)
O PISANJU PESME
Počinjala sam mnogo puta
da pišem pesmu o svojoj majci,
počinjala bih opisom
njenih očiju - slikom zelenog spokoja - slikom što miriše zeleno, kao duboka
šuma i u njoj tajna bez odgonetke, šuma u koju te san uvede da zaumni smisao
naslutiš, da iz nje nikad ne izađeš, a da ostaneš slobodan.
Nikada joj nisam napisala
pesmu, jer tata je prešao na drugu stranu reke i ja sam zaplivala
za njim, naučila da govorim s mrtvima, odozgo da gledam u zvezde, da dišem na škrge, i da se sećam. Nikada joj nisam napisala pesmu, mada bih mogla da napišem:
za njim, naučila da govorim s mrtvima, odozgo da gledam u zvezde, da dišem na škrge, i da se sećam. Nikada joj nisam napisala pesmu, mada bih mogla da napišem:
Zavežite mi oči i dajte
mi da opipam sve dlanove sveta –
njen ću prepoznati.
njen ću prepoznati.
OČEVA POSETA
Dođe da se očeše o bluz,
da mi pripali cigaretu,
laje na ljubavnika,
da mi za šankom poverava
patnje neposlušnih
anđela.
Dođe da diktira reči.
(Sačuvao --- sam --- tvoj
--- lik
kupam --- ga --- ---
svake --- noći
u --- sazvežđu --- belih
--- lokvanja)
POVRATAK
Sanjaću pruge kojima ne
zna se ni kraja ni početka,
izukrštane, po
neshvatljivom zakonu posvađane;
Dve Visle, kako ka ušćima
svojim teku,
paralelno, svaka na svome
jeziku proticanja;
Dečaka, kome je vetar
odneo šešir,
plavookog i uplašenog
usred obustavljenog
saobraćaja u Krupnjičoj;
Moga oca, kako na glavnom
trgu prodaje razglednice,
sakupljajući novac za
transplantaciju srca;
Gospodina Zagajevskog,
mračnog i ozbiljnog,
dok prebira po
razglednicama.
Probudiću se na platnenoj
ljuljašci, u srcu Krakova,
i spakovaću kofere.
(Krakov, leto 2017.)
(Krakov, leto 2017.)
U VREMENU
Oče, moja si sveta
zagonetka,
trenutak u kom san
zasvetluca,
tobogan niz koga pohrle
zlatnici.
Svi krici sveta umnoženi
našom
ljubavlju
ulivaju se u ovaj hodnik,
lud
od moga neprestanog
kretanja,
od pesme
koju govorim zidovima.
Ako me čuješ, zamoli
vreme
da mi rane obloži svetlom
tkaninom,
i da mi tebe sačuva celog
do nekog sledećeg
buđenja.
Anaphorá
Na ovoj
obali, dužoj od naše
ljubavi
za jednu večnost,
srešće se
talas i hrid
kada se
oglasi zvono na crkvi.
Ali ništa
se neće promeniti:
ostrvo
biće puno ježeva i ptica,
srce
prepuno trnja i slobode.
A mi ćemo
se sretati zauvek,
u jednom
jedinom, prezrelom danu,
ubranom
sa drveta masline.
(Otok
Krk, avgust 2019.)
(U postu su korišćene slike ruskog slikara Mikhaila Nesterova.)