GORAN ČOLAKHODŽIĆ – „Pred gradom su kosci“
Izdavač: h, d, p, (hrvatsko društvo pisaca), Zagreb, 2018.
*
Mjesta blijede i nestaju prema svojstvenom
uzorku. Povijest je najgušći razlog: vezana samo
uz namjenu dana, mjesta previše riskiraju. Ono što
ponekad ostaje, to su imena. Plutajući označitelji
neodoljivo privlače one koji dolaze kasnije.
Imena A, B, C, na primjer, mogu biti ispunjena
osjetom kamenih blokova i pravilnih grobova
pod rukama, mirisom algi na zidovima, nečijim
ugaslim svijestima koje su te prostore činila
mjestima. Uživamo u svakom slovu i glasu imena,
zabavljamo se anagramima, poviješću glasovnih
promjena, onomastikom slabo dokumentiranih
krajeva, sve u trudu da spasimo linearnu ili škrto
razgranatu povijest i napunimo je sadržajem, da
vratimo smisao. Taj je pothvat počeo prije nego što
je osviješten svemir i potrajat će lebdeći dugo pošto
prestanu prostor i vrijeme.
*
Gledaj sveučilišnu bolnicu
na obodu grada koji je polako
širenjem dalje
zatvara u cistu. Izrasla
uz rijeku kao tiha karantena
smeđi tok da bude prva crta obrane
od nečeg odande
Ili, naprotiv
noćna nedovršena
tvrđava nikada opsjednuta
Volim tamna mjesta sluha
s kojih se, neizloženo
nadziru krajevi pod sjenom no
nijedan čuvar ne može
slušati sve prilaze.
The moon looks on them all
Bilo je teško shvatiti opet značaj migracija
veličinu zakrivljene površine svijeta
i nužde da se, umirući
živi i dalje
Plakat ćemo malko svakog jutra uz paštetu
dok ne ugrizemo konačno žlundru
koja nas veže za svijet
Svatko svoj protestant, žedan
neposredovanja, šalica glazbe
lakih zora iznad ulica
jasnih od posla i dana
Preuranjeni piknik na brijegu iznad grada
pomiriti s množinom svijeta
zahtjevom sistema sudbinom planeta i
šaptati Noć je još mlada
kao da je klišej mir. Kao da je značaj tu
Kao da si ti tu. Kao da ćeš biti sve
Uđemo jedno drugom u tijela i onda
u četiri osam deset
uglova svijeta. Te koje ćeš voljeti
koje ću voljeti nećemo razumjeti
tako je lakše
A govor o dvoje ova
komorna opreka urliku izvana
čisti je luksuz. Piknik uz jagode na brijegu
Iznad grada nižemo parole (nikad
započeti prevrat): Dolje vlada
kao da to išta mijenja
kao da zastor od toga sporije pada
Uvijek se
uvijek te vlade, glave i zemlje
jedino broje
U ime obitelji
Bila sam suha
krošnja domaćinstva
plodove mi pojela učmala blizina
bila je jača
i htjela ih je još još još
Dugo mi je mrtav
jezik svih soba
odzvanjanja nema
U kući prateći majku
na izlasku kroz boli
podivljalog tijela
najviše sam sanjala
Pod otvorenim
otrovanim nebom kažu
nema snova
A moji su bili
od mojih prsa u nečijim
nedječjim zubima
od žuđenih prstiju
duboko usred usana
Jezik sam pregrizla
do samog kraja govorila
ono što stane u okvir fotografija
00:00
Probudili smo se svako od svog
košmarnog sna u konačnici svi
iz iste hale užasa
pomalo već združeni stoljećima
koja su predstojala. Nitko ne zna
iz koje županije mračne republike
krenuo je odjek niti tko se prvi
nakašljao krvavo, potrgnuo načetu tetivu
koja je svima držala nadu za kosti
Jedan po jedan smo ustajali
suočeni sa crvenim očima satova u mraku
djeca još samo taj put su iskočila
iz naših kreveta
Sljedeće pamtimo
urlik svih gradova nad morima
prvu recku smrti na beskrajnom uzglavlju
more što se izvija
od pola do ekvatora
Kad su se spremali ostaviti grad,
nije im bilo do govora o tome
kako su ga i sami dokrajčili na ulicama,
pod temeljima. Možda radi manje žaljenja,
možda iz čistog užitka u već tako malo strašnom
činu razaranja.
Više se nije ni znalo odlažu li
ceremoniju odlaska iz želje i
legende, ili im smeta i posljednji
kamen na kamenu, za odlet treba ravna i širom
otvorena spžena ravnica.
Krenuli smo hodnikom u najkasnije proljeće
kao što se nekad sve zatvaralo
na kraju školske godine
(rogovi mukli u sjeni stabala)
I dalje smo hodajući mučno
razmišljali je li prozor zatvoren
jesmo li ugasili struju i plin
i druge potpore jastva
odavno nestale
Napuštajući grad, u nedostatku glasova
duboko smo studirali sintaksu drvoreda
otkrivali pravila koja su prethodila
prodoru šuma i polja u trgove:
kojim redom smjena žutih i zelenih tonova
kojim ključem breze ili javori pred praznim
oknima stubišta
one katalpe na visokim obalama
rijeka koje očajne istječu iz kolodvora
(Autor slika u prilogu - Fortunato Depero)
