Velid Beganović Borjen, priča "To je bilo jučer"

 

 

 

~BOJE~

            Tako su spustili knjige i prtljag i sjeli na dugu zelenu klupu. Zapalio je cigaretu i pogledao ga svojim jezerski-zelenim očima što su uvijek padale pogledom po svemu sasvim kratko, kao da se plaše da će u njima oči sugovornika otkriti nešto čega se stidio ili što nije htio nikome učiniti znanim. Te oči su vazda govorkale, glagoljale polu-glasno djeliće riječi, tako da se nikada ne bi moglo reći kako on misli ili osjeća to ili ovo, ono ili tako.

            Bili su prijatelji, ali nisu se mnogo poznavali. Uopšte, oni su jedan o drugom najčešće samo naslućivali. Ano se uvijek trudio mnogo više – neki ljudi su takvi; Sora se vječito krio iza cigarete i uspijevao pobjeći značenju – neki ljudi su takvi. Ano je bio ribar, samotnjak na drvenom čamcu s lasom u jednoj i veslom u drugoj ruci; katkad u plićaku, s prstima zarivenim u mulj jezerskog dna. Sora je bio riba koju je uvijek mašao, koja je znala u pravi čas iskliznuti i odtalasati negdje, ali i koja se vraćala, koja je valjda željela blizinu ribara, ali ne i njegovu udicu, ne i stvarni dodir – radije, neko mirno supostojanje.

            Možemo li ikada dokučiti jedni druge? – pomislio bi, obično, Ano. Hoćemo li ikada otkriti jednoću bez tjelesnog? – pomišljao je, uvijek, Sora.

            I kad god bi vrijeme provodili skupa, sjedili su tako udaljeni nekoliko metara (Anou se to uvijek činilo predaleko; Sori preblizu; međutim ništa se nije mijenjalo, pa je misliti o tome obojici postalo prilično naporno), oni su, svjesno ili ne, mijenjali značenje prijateljevanja; svaki u svojoj izmaglici brojao je svoje ustupke, oduzimao usuđivanja. „Ovdje se nitko neće pomjeriti“, zaključivao bi Ano polu-razočarano. „Samo da se ne pomjeri, samo da se ne približi“, pomišljao bi Sora. Bez iznimke, tako je prolazio svaki susret. I uvijek bi se prije svakog slijedećeg obojica nadali nekoj vrsti evolucije tog prijateljstva; uvijek je naredni susret trebao biti drugačiji, uvijek je veliki prevrat čekao kao što se čeka na dogovoreno vrijeme, ali ne bi dolazio pošto bi se susreli, a niti nakon što bi se satima poslije rastali.

            Neke promjene nikad se ne dese.

 

~ZVONO~

*

Ako je proljeće prošlo

kako ću te zvati?

Nisam li ti ime

pronalazio u njemu?

Nešto smo morali dati

kako bismo mogli imati;

sada čekamo nijemo

na plodove svojih odricanja.

 

~TRAGOVI~

            „Znaš, kada se gledam iz daleka, ja sam sebi uvijek sam. Ne postoje drugi ljudi na horizontu, ne postoje niti mačke ni psi, možda ni knjige više ne vučem za sobom kao dobar dio života ranije; kada pogledam tog sebe iz daleka – geografski, ali možda i vremenski udaljenog od sadašnjeg 'ja' koje misli i sjedi ovdje s tobom – vidim samo samotnjaka zaogrnutog komadom platna kako sjedi na vrh planinskog uzvišenja pored kamenja i gleda negdje daleko, i ponekad trepne – kao da prođe eon između tih treptaja – te konačno odriješen razmišljanja, jednostavan i završen kao geometrijska kružnica, čeka da se otisne niz rijeku što vodi iz ovog svijeta u čijem zelenilu više ne vidi ljepotu i prema kome je indiferentan,“ reče Ano.

            „Jutros, dok sam šetao, u hodu me je okrznuo leptir – osjetio sam treptaj krila na nozi, za trenutak – i ja sam pomislio da će ostati, da će se spustiti tu neko vrijeme, ali on je otišao, nastavio letjeti za nekim drugim leptirom, isto bijelim i mene je opet obuzela neka naročita melanholija – jer sve odlazi, i ništa – osim komaraca – se ne vraća. Pomislio sam da ti možda, više nego onaj leptir, želiš sjediti pored mene i slušati žabe u muljavim zavojima naše rijeke podno brda; ali se plašim da je svaki čovjek nekada komarac drugom čovjeku. Da odem?“ pitao je Sora.

            „Ostani,“ reče Ano kratko.

            „Volim sjediti s tobom“, pomislio je Sora.

            „Kada odeš, mene uhvati neka vrsta malene patnje: kao kada stojiš na suncu i ono se na čas skrije iza gusta i tamna oblaka na horizontu, pa kao da sve stoji i čeka ponovno granuće, ali to čekanje umara i ježi“, pomislio je Ano.

            „Kada odeš, falit će mi ovi naši susreti; navikao sam se na tvoju tišinu“, rekao je Ano i nastavio: „Hoću reći, treba vremena da se naviknemo na tuđe tišine, i svačija zvuči drugačije, i svačiju valja na poseban način njegovati. To jeste, ako se ostane dovoljno dugo da se ta tišina naturalizira, dok se ne osjeti kao nešto posve svojstveno nekome“.

            „I meni će faliti“, odvrati Sora, ne skidajući pogleda sa šta god da je gledao tamo negdje ispred.

            „Ovako su se oni osjećali“, pomislio je Ano, „svaki puta kada sam ja odlazio. Otići je valjda puno lakše nego ostati, ali to taj koji odlazi ne zna sve dok jednog dana i sam ne bude taj koji ostaje. Mi ćemo se sada udaljiti. I ti ćeš činiti svijet nekome drugom; nečije tuđe vrijeme svodit će se na tebe kao do maločas moje; nekome drugom puštat ćeš pjesme i pjevušiti si u njedra, ovijen dimom i tišinom. I možda ću ti od prijatelja postati samo poznanikom; sigurno ću ti od prijatelja postati poznanikom – tako se vrti točak; tako jednostavno bude. Žao mi je da mi nije dato da vidim i nekog kasnijeg tebe; pak, ovo je komad vremena koji nam je dat zajedno – valjda smo ga iskoristili najbolje što smo umjeli. Neću previše da mislim o 'a trebali smo' varijantama; što smo učinili – to će ostati. Možda ćemo polovinu zaboraviti odmah, a polovinu kasnije – pošto dođu neki drugi u naše živote; ipak, ne želim patetisati – trajali smo onoliko koliko je vrijedilo trajati.“

            „Radujem se vremenu koje ti predstoji. Studentski dani su kao drugo djetinjstvo – bezbrižni, makar tako ne izgleda iz pozicije studenta, i mirni kao produženi vikend. Zapravo, to su godine produženih vikenda u nizu u kome se sve ono najbolje iz srednjoškolskog života maksimizira – neovisnost, vlastiti prostor, izlasci, novi i to zaista novi ljudi, vlastiti novac, sve što ti padne na um. Bit će lijepo. Bit ćeš sretan tamo. Vidjet ćeš“, rekao je Ano.

            „A vikendom, kada budem dolazio, opet ćemo skupa da razgovaramo o knjigama i čitamo jedan drugome sve što smo te sedmice napisali“, rekao je Sora.

            „Naravno! Jedva čekam!“ uzvratio je Ano.

            „Poeov gavran rekao bi – nikad više,“ pomislio je.

 

~DOLOVI~

 

A

Ne usuđujemo se motriti

naročito naročite pokrete

- mi se zapravo obojica

plašimo; čega? pobjede

više nego poraza?

Najteža rijeka za preplivati

nije ona koja je strašna

zbog svoje neizvjesnosti,

pak ona čiju obalu s

druge strane sasvim sigurno

naslućujemo.

I tu nema mjesta inerciji.

Izazivaš me na dodir

(riječima, mada su riječi

tu skoro nepotrebne – mnogo

mi više kazuje tvoje čekanje

i vraćanje i vraćanje

kako bismo skupa mislili

eto, baš o ničemu, a ono

o previše toga, mada tako –

bez odavanja).

Mi nikada ne dobijamo

slatkiš; nema poklona na

kraju za odličan uspjeh

i primjerno vladanje,

mada se volimo baš

školski. Nakisele crvene

jabuke, skok u dalj

u pijesak (osjećaj

polu-suhe trome mekoće

pod prstima), pregrijan

bajati sendvič,

hlače smočene na kiši,

olovke čiji špicevi uporno

pucaju (i nema svrhe

oštriti ih); i sred svega

toga – mi.

Pomalo neumorni u

nehaju – sami kao

košpice trešanja bačene

u travu jednom pošto

je ono bitno, sočno

već prošlo – spuštamo

se niz vlati, bez trunke

opiranja.

Možda nekad, negdje – mi.

Slika naprsle modrine usana

Sinoć, šesnaestog lipnja,

procvale su lipe.

 

 

B

Žmirimo skupa

ovaj život napola vlastiti.

Ili živimo.

 

~PASIJANS~

            Prvi je sa zelene klupe ustao Ano i pošao prema osmom peronu. Sora ga je slijedio, tegleći veliki crni kofer, samo nekoliko koraka iza. Na užarenom betonskom platou pored sedmog perona sjedila je srednjovječna prosjakinja s djetetom od jedva koju godinu i pogledavala ih odsutno. Pružala je ruku, hoteći zatražiti novac, ali je uplakanom djetetu u isto vrijeme govorila kako će mu, smiri li se, ispričati jednu priču. „Onu koju voliš...“ nastavljala je, i dalje držeći jednu ruku u zraku, uperenu dlanom nagore, prema Anou i Sori, dok je drugom milovala dijete; „Onu o Gavranu i Vučici!“

            Ano, koji je do tog trenutka koračao prema autobusu bez da je obraćao pozornost na prosjakinju, u tom se trenutku brecnuo i kroz blagi osmijeh dobacio – „Gavranu i Vučici? Misliš o Gavranu i Lisici!?“, na što se prosjakinja pomjerila malo s mjesta, okrenuvši se potpuno u Anoovom pravcu, odvrativši – „Ne, ne. Gavranu i Vučici. Ono kada se Vučica sažali, pa Gavranu vrati pola njegovog sira, i oboje budu i malo sretniji i manje gladni. To je stara basma.“
            „Basma?“ zapitao je Sora kroz smijeh.
            „Da, da. Basma. Priča o životinjama.“ odgovori prosjakinja opet.
            „I Gavran i Vučica budu polu-siti ali sretni? Postanu prijatelji?“ zapitkivao je Ano.
            „Prijatelji, prijatelji, dabome. Zauvijek“, odvrati prosjakinja i pošto joj Ano položi novčić u dlan, okrenu se svome djetetu i nastavi odsutno mrmonjati.

            Na osmom peronu čekao je autobus. Sora se još smiješio. Ano je spustio svoje knjige i tašnu na tle i nešto čaprkao po njoj. Napokon je iz nje izvukao smeđi paketić. Pružio ga je Sori i nastavio naguravati stvari u tašnu i zakopčavati ju. Sora je spustio kofer, sjeo na njega i otpakovao poklon. Našao se licem u lice s koricama knjige Virginije Woolf  >>Ka svetioniku<<. Otvorio je na prvu stranicu u potrazi za posvetom – nije je bilo. Stojao je samo današnji datum.
            „Samo datum?“ upitao je, začuđeno.
            „...I onda je Vučica vidjela kako Gavran iz kljuna ispušta svoj komad sira...“ čula se prosjakinja.
            Ano se jednom rukom počeška po nosu: „Između nas i tog datuma najljepše pristaje tišina.“
            „Lijep dar. Znam koliko ti je drag ovaj primjerak Woolfinog romana.“
            „Zato je i došao u tvoje ruke“, reče Ano.
            „Sada ti se moram nekako odužiti“, reče Sora i poče prebirati po svom štosu knjiga koje je prtio uz kofer. Prije nego je Ano uspio išta reći, Sora mu tutnu u ruke polu-raspadnuti primjerak Poeovih >>Izabranih pjesama<<.
            „Jedino ovo može biti jednako vrijedan dar; uzmi!“

            Nije rekao ne, ne; niti hvala; nije ništa rekao. Gledao je Soru. Potom je pogledao prema nebu iza njegovih ramena. Zabljesnulo ga je svijetlo i više ih nije razlikovao. Rekao je „Sretno!“ i pružio ruku.
            „Hvala! reče Gavran, i uze polovicu sira nazad“, čulo se sa sedmog perona.

 

~PARTIJA DAME~

3, 7, 19

 

Živimo skupa.
Ili žmirimo
ovaj život napola vlastiti.

 

~VIDICI~

            - - Da, naravno, ako sutra bude lijepo vrijeme - - Smijala se, plela je - - i tu je bio Gdin. Tansley koji joj je šaputao na uho, „Žene ne mogu slikati, žene ne mogu pisati“ - - Ništa se nije dogodilo. Ništa! Ništa! kako je naslonila glavu uz koljeno Gđe. Ramsay - - ...ne idemo na Svetionik sutra; i pomislila je, on će se toga sjećati cijelog života - - Čovjek se otuđi... i nije imao ništa na svijetu da joj kaže - - Vrijeme prolazi - - [Prue Ramsay umrla je tog ljeta... - - Svetionik - - Za ime Boga, kumila je, neka sjede tamo mirno i ne dolaze... - - Imala sam svoju viziju. - -
Zatvorio je knjigu i mrdnuo se blago udesno, prekrstivši noge. Sjedište je, očekivano bilo neudobno. Na ono prazno, pored sebe, spustio je sada poklonjenu knjigu koju je maločas letimice prelistao. Dopadao mu se naslov... Ka svetioniku. Možda će ju uskoro pročitati; breme vlastitih knjiga koje je ponio činilo se isuviše važnim za studij, sve ostalo će neko vrijeme da pričeka.

            Vratio se Eshilovom >>Okovanom Prometeju<< - Prometej je baš spovjedao proročanstvo Iji; Darivatelj vatre; Proto-Lucifer; Lucifer prije Lucifera (i tu se sjetio Kiša i njegove „jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna“, i pobojao se za svoje istine, strepeći da nisu samo naučene, pa se zagledao kroz prozor i mislio dugo ne osvrćući se na kućice vani što su promicale kao u crvotočini).

            Fragmenti misli smjenjivali su se kao na nebu oblaci, pomislio je na Alivi koju više neće svakodnevno sretati i na njene ruke kojima je neprestano prebacivala kosu s jednog ramena na drugo, noći na terasi uz kafu i knjige dok se u daljini podno planine čuo fijuk noćnog voza i odbijao o brda te se činilo kao da prolazi eto tu, tik do njega, i stolice su bile tvrde i već stare i cvrčci su često bili preglasni, i kad će više ovi susjedi otići na spavanje i ušutiti, pobogu, odavno već želi popiti kafu s njim, jao pa još nije napisao taj esej, i on ima lijepe prste, kao grančice vinove loze, a vino bi sad rado popio, ipak možda je pretoplo, i svakako nije doba dana kada se treba piti, a vidiš dani su ovog ljeta naročito topli, ma vruće mu je i krv mu udara u glavu dok hoda ulicom ili kad vozi bicikl osim ako ne jede sladoled, baš prija, kao da se odjednom otvore neka hladna podrumska vrata u stomaku i van izlijeće jato leptira, fuuuuu, fiju fiju, pluš pluš pluš pluš, kao da sunce prestane na trenutak, Između nas i tog datuma tišina, Neka sjede i ne dolaze, Neka ne dolaze, o svi sveti kakva je ono kućetina sve crveno kao u bordelu, kurvaluk, kucanija, ah što volim kako je neke riječi nemoguće prevesti jednorječno na druge jezike kao našu kucanija, đe ti je ćuko – otišo u kucaniju, čuj u kucaniju, i seks i skitnja i slobodan život, nomadski ah baš bih volio biti na nekoj planini pored jezera i brojati ribe koje iskoče i praćnu perajama po površini i mrvice bi im davao, šator ispod mjeseca, zvijezde kao gumene bombone u milijardama, o, kad bi sve ovo palo na nas sad i slijepilo nas bože mili šta bože mili bogovi mili, aaaa ne bogohuli, spiritualnost i više Budista onako neko preispitivanje svega, Zen koji je kupio u Pragu, haha stari heretički grad, nekad je sve o koncu visilo, ja se ne molim, fuuu koliko se dugo nisam ljubio i ona Uana se ne javlja sedmicama a nisam otišao onu noć zbog nje, ništa osim kartu, - -
„Imaš' kartu?“

            „Ha, šta?“ Sora se trgnuo iz razmišljanja.
            „Momak, imaš li kartu?“ pitao je kondukter ponovo.
            „Ah, da - - hm - - oprostite - - evo izvol'te!“ zbunjeno je gurnuo čovjeku papirić u ruke.

            Kondukteru se nije dopadalo njegovo nezainteresirano lice, pa je otklipsao namrgođen i mislio kako bi svijet bio ljepše mjesto kada bi se svi malo češće smiješili. Sora je pak mislio kako bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi se svi obraćali drugima na malo uljudniji način i s više poštovanja. Svijet se nije mrgodio ni na jednog, niti je mislio. Samo se vrtio.

 

 

 Autor slike: Velid Beganović Borjen; naziv: Dani čitanja (po Prustu)