Tri saveta malovernoj dami o ljubavi prema bližnjima i najdaljima
- Vi izgledate tako zdravi; veseo, srećan čovek.
- Meni je danas mnogo lakše, ali ja već znam da
je to samo za trenutak. Svoju bolest sada tačno znam. A što vam izgledam tako veseo,
nikad me i ničim ne biste mogli toliko obradovati, nego učinivši mi tu
primedbu. Jer ljudi su za sreću stvoreni, i ko je potpuno srećan, taj je zbilja
udostojen da kaže sebi: „Ja sam ispunio zavet božji na ovoj zemlji.“ Svi
pravednici, svi svetitelji, svi mučenici bili su srećni.
- O, kako govorite, kakve smele i uzvišene reči!
– viknu mama: - Reknete, i kao skroz
probodete. A međutim, sreća, sreća – gde je ona? Ko može reći za sebe da
je srećan? O, kad ste već bili tako dobri da ste nas pustili da vas još jedared
vidimo, onda saslušajte sve šta vam prošli put nisam rekla dokraja, nisam smela
kazati sve od čega tako patim, i to tako odavno, odavno! Ja patim, oprostite
mi, ja patim... –I ona ponesena nekakvim vatrenim osećanjem sklopi pred njim
ruke.
- Od čega upravo?
- Patim od...neverovanja...
- U Boga ne verujete?
- O, ne, ne! ne smem ni pomisliti na to! Ali
budući život – to je takva zagonetka! I niko, baš niko na nju ne odgovara!
Čujte, vi ste iscelitelj, vi ste poznavalac duše ljudske; ja, naravno, ne smem
računati ni zahtevati da mi potpuno verujete, ali vas uveravam najvećom svojom
rečju da ja sad ne govorim iz lakomislenosti, da me ta pomisao o budućem životu
posle groba silno uznemiruje, ona me muči i straši. I ne znam kome da se
obratim, nisam smela celog života... A evo sad se usuđujem obratiti se vama...
O bože, za kakvu ćete me sad držati!
Ona pljesnu rukama.
- Nemojte se uznemiravati zbog mog mišljenja –
odgovori starac. – Ja potpuno verujem u iskrenost vašeg duševnog tereta.
- O, kako sam vam zahvalna! Vidite, ja zatvaram
oči i mislim: kad sve veruju, otkuda je to? A posle dođu neki pa tvrde kako je
sva ta vera došla u početku od straha pred strahotnim pojavama u prirodi, i da
svega toga nema. No šta ćemo, mislim ja dalje, eto, ja sam na primer celog veka
verovala – kad umrem, a ono najedared ničeg nema, i samo će „izrasti korov na
grobu“, kao što sam pročitala kod jednog pisca. To je strašno! Čime, čime da
povratim veru? Uostalom, ja sam verovala samo kad sam bila malo dete,
mehanički, ni o čemu ne misleći... Čime, čime to da se dokaže? Sad sam, eto,
došla da padnem pred vaše noge, i da vas molim za to. Jer ako propustim i ovaj
slučaj – celog mog veka mi već niko neće odgovoriti. Čime da se dokaže, čime da
se uverim? O, teško meni! Stojim, i oko sebe vidim da je svima svejedno, skoro
svima; niko se o tome sada ne brine; a ja sama snositi ne mogu. To je
ubistveno, ubistveno!
- Dabogme da je ubistveno. Ali dokazati se tu ne
može ništa; a ubediti se – mogućno je.
- Kako? Čime?
- Delotvornom ljubavlju. Postarajte se da volite
svoje bližnje delotvorno i neumorno. Prema tome kako budete napredovali u
ljubavi, vi ćete se ubeđivati u postojanje Boga i o besmrtnosti duše vaše. Ako
pak dođete do potpunog samopregora u ljubavi prema bližnjemu, tada ćete već
nesumnjivo poverovati, i nikakva sumnja neće čak moći da se uvuče u vašu dušu.
To je sve ispitano, to je tačno.
- Delotvornom ljubavlju? Eto opet pitanje! i to
kakvo pitanje,kakvo pitanje! Vidite: ja tako volim čovečanstvo, da, verujete
li, neki put maštam i sanjam da ostavim sve, sve što imam, da ostavim Lize, pa
da idem u milosrdne sestre. Zatvaram oči, mislim i sanjam, i u tim trenucima
osećam u sebi neodoljivu silu. Nikakve rane, nikakve zagnojene žive rane ne bi
me mogle uplašiti. Ja bih previjala i ispirala svojim rođenim rukama; bila bih
bolničarka kod tih stradalnika, gotova sam da celivam te rane...
- I to je već mnogo i dobro što um vaš sanja o
tome a ne o nečem drugom. Malo-pomalo pa ćete i nehotice stvarno učiniti kakvo
dobro delo.
- Jest, samo da li bih dugo mogla izdržati takav
život? – vatreno i kao u zanosu nastavljaše gospođa. – To je najglavnije pitanje! To je najteže,
najmučnije od svih mojih pitanja. Zatvaram oči i pitam sama sebe: da li bi ti dugo
izdržala na tom putu? Ako ti bolesnik, čije rane vidaš, ne odgovori odmah
blagodarnošću, nego te, naprotiv, još stane mučiti svojim ćudima, ne ceneći i
ne opažajući tvoj čovekoljubivi trud; ako počne vikati na tebe, grubo
zahtevati, čak i žaliti se pretpostavljenima (što se često dešava kod teških
bolesnika) – šta onda? Hoće li se nastaviti tvoja ljubav ili neće? I evo –
zamislite, sa užasom i drhtanjem sam već rešila: ako ima ma šta što bi moglo
rashladiti moju „delotvornu“ ljubav prema čovečanstvu odmah, onoga časa, onda
je to jedino nezahvalnost. Jednom reči, ja sam radnica za platu, ja tražim
odmah platu, to jest pohvalu sebi, i da mi se ljubav plati ljubavlju. Inače
nikoga nisam kadra voleti!
Ona beše u nastupu najiskrenijega osuđivanja,
„šibanja“ same sebe, i dovršivši, sa izazivajućom odlučnošću, pogleda u starca.
- To je od reči do reči ono što mi je pričao,
uostalom odavno već, jedan lekar – primeti starac. – To beše čovek već u
godinama i neosporno pametan. On je govorio tako isto otvoreno, kao i vi, iako
šaleći se, ali tužno se šaleći: ja, veli, volim čovečanstvo, ali se čudim samom
sebi: što većma volim čovečanstvo uopšte, tim manje volim pojedine ljude, to
jest, svakog za sebe, svako pojedino lice. U svojim maštanjima ja sam češće –
veli on – dolazio do strasnih pomisli da služim čovečanstvu, i ja bih možda
zaista pošao i na krst za ljude, kad bi se to nekako najedared od mene
zahtevalo – a međutim, ni dva dana nisam kadar provesti ni s kim u jednoj sobi
– znam to iz iskustva. Tek što se taj nađe blizu mene, a već njegova ličnost davi
moje samoljublje i stešnjava moju slobodu. Za jedan dan sam kadar i najboljeg
čoveka omrznuti: jednog zato što dugo za ručkom jede; drugog zato što ima
kijavicu i neprestano se useknjuje. Ja, veli, postajem neprijatelj ljudi čm me
se oni i najmanje dotaknu. Zato se svagda tako dešavalo da je, što sam više
mrzio ljude kao pojedince, tim vatrenija postajala moja ljubav prema
čovečanstvu uopšte.
- Pa šta da radim? Šta da radim ja, u takvom
slučaju? Treba li pasti u očajanje?
- Ne; jer i to je dosta što vas to boli, što vam
je teško zbog toga. Učinite što možete, i priznaće vam se. Ta vi ste već mnogo
toga uradili što ste mogli tako iskreno samu sebe poznati! Ali ako ste i sa
mnom sada govorili tako iskreno tek zato da biste, kao sad od mene, samo
pohvalu dobili za svoju iskrenost, onda, naravno, ni do čega nećete doći u
podvizima delotvorne ljubavi; tada će vam sve ostati samo u maštanju, i sav će
vam život proleteti kao priviđenje. Tada ćete, naravno, i na budući život
zaboraviti, i sami po sebi ćete se, naposletku, kako bilo umiriti.
- Vi ste me prosto smrvili! Sada, evo u ovom
trenutku, dok ste govorili, shvatila sam da sam zbilja očekivala samo vašu
pohvalu za moju iskrenost kad sam vam pričala o tome da ne bih mogla izdržati
nezahvalnost. Vi ste mi sad objasnili ko sam; vi ste me uhvatili i objasnili
ste me meni samoj!
- Govorite li vi istinu? E, posle takvog vašeg
priznanja, verujem da ste iskreni i dobri po srcu. Ako i ne postignete sreću,
vi uvek pamtite da ste na dobrom putu, i potrudite se da s njega ne skrenete. A
što je najglavnije, izbegavajte laž, svaku laž, a naročito laž samoj sebi.
Motrite na svoju laž i zagledajte se u nju svakoga časa, svakog trenutka. A
izbegavajte i gadljivost – i prema drugima, i prema sebi: ono što vam se u vama
čini gadno, čisti se već samim tim što ste to opazili u sebi. I strah
izbegavajte, premda je strah samo posledica raznovrsnih laži. Ne plašite se
nikada svoje malodušnosti u dostizanju ljubavi; čak se nemojte mnogo bojati ni
svojih rđavih postupaka pri tome.
Žalim što vam ne mogu kazati ništa utešnije, jer,
delotvorna ljubav, kad se uporedi sa sanjalačkom ljubavlju – stvar je surova i
strahotna. Ljubav sanjalačka čezne za brzim podvigom, koji se brzo zadovolji;
ona čezne za tim da je svi posmatraju. I u tome se zbilja ide dotle da neko čak
i život žrtvuje, samo da stvar ne traje dugo nego da se što brže svrši, kao na
pozornici, i da ga svi gledaju i hvale. A ljubav delotvorna – to je posao i
izdržljivost, a za neke je ona prosto čitava nauka...
...I unapred vam kažem, u onom istom trenutku kad
sa užasom budete gledali da se vi, kraj svih vaših napora, ne samo niste
približili cilju, nego ste se čak od njega nekako udaljili, u tom istom
trenutku, to vam unapred velim, vi ćete najedared dostići svoju svrhu, i
ugledaćete jasno nad sobom čudotvornu silu Gospoda, koji vas je sve vreme voleo
i sve vas vreme tajanstveno rukovodio...
(Dostojevski, "Braća Karamazovi")
Vi se tiskate oko bližnjega i imate lepe reči za
to. Ali ja vam kažem: vaša ljubav prema bližnjima je vaša loša ljubav prema
sebi samima.
Vi bežite ka bližnjem od sebe samih i želeli
biste da od toga načinite vrlinu: ali ja prozirem vašu „nesebičnost“.
Ti je starije od Ja, Ti je osveštano, ali Ja još
nije: tako se čovek tiska ka bližnjem.
Da li vam savetujem ljubav prema bližnjima? Mnogo
radije bih vam savetovao bekstvo od bližnjih i ljubav prema najdaljima!
Uzvišenija od ljubavi prema bližnjima jeste
ljubav prema najdaljem i budućem; još uzvišenija od ljubavi prema ljudima jeste
ljubav prema stvarima i avetima.
Ova avet, koja trči pred tobom, brate moj, lepša
je od tebe; zašto joj ne daš svoje meso i svoje kosti? Ali ti se bojiš i trčiš
ka svome bližnjem.
Vi ne izdržavate sami sa sobom i ne volite se
dovoljno: pa želite da bližnjeg navedete na ljubav i da se pozlatite njegovom
zabludom.
Hteo bih da ne možete izdržati ni sa kojim
bližnjima i njihovim susedima; onda biste morali sami iz sebe da stvorite svog
prijatelja i njegovo prebujno srce.
Vi pozivate svedoka kad želite lepo da govorite o
sebi; a kad ste ga zaveli da lepo misli o vama, vi i sami o sebi lepo mislite.
Ne laže samo onaj koji govori nasuprot onome što
zna, nego i pogotovo onaj koji govori nasuprot onome što ne zna. A tako vi o
sebi govorite u društvu i sobom obmanjujete suseda.
Ovako govori budala: „Druženje s ljudima kvari
karakter, naročito kad ga čovek nema.“
Jedan ide bližnjem zato da traži sebe, a drugi
zato što bi hteo sebe da izgubi. Vaša loša ljubav prema sebi samima stvara od
vaše usamljenosti tamnicu.
Oni dalji plaćaju za vašu ljubav prema bližnjem;
i već kad ste petorica na okupu, uvek mora šesti umreti.
Ne volim ni vaše svetkovine: suviše glumaca sam
zaticao na njima, a i gledaoci su se često ponašali kao glumci.
Ne propovedam vam o najbližem, nego o prijatelju.
Prijatelj neka za vas bude svetkovina Zemlje i predosećanje natčoveka.
Propovedam vam o prijatelju i njegovom prepunom
srcu. Ali moramo umeti da budemo sunđer ako želimo da nas prepuna srca vole.
Propovedam vam o prijatelju, koji nosi u sebi
dovršen svet, čahuru dobra – o stvaralačkom prijatelju, koji uvek ima da ponudi
na poklon dovršen svet.
I kao što mu se svet razavio, tako mu se opet
svija u kolutovima, kao nastajanje dobra pomoću zla, kao nastajanje svrha iz
slučaja.
Budućnost i ono najdalje neka ti budu uzrok tvoje
današnjice: u svom prijatelju treba da vidiš natčoveka kao svoj uzrok.
Braćo moja, ne savetujem vam ljubav prema
bližnjima: savetujem vam ljubav prema najdaljima.
Tako je govorio Zaratustra.
(Niče, "Tako je govorio Zaratustra")
O, maloverna damo,
ne veruj starcima, njihov govor je falsifikat koji uzima u obzir samo jednu
stranu čovekovog usuda. Jer, ne može se čovek na silu naterati da bližnjem
daruje „delatnu“ ljubav bez ikakvog očekivanja nagrade – svaki takav pokušaj
vodi u gađenje koje se u govoru Zosiminom označava pogrešnim – vodi u gađenje
prema tom drugom nesposobnom da na lepo uzvrati lepim, na dobro dobrim; a vodi
i gađenju prema sebi što se takvo nešto kod drugog ne može probuditi, a ne može
se ni prestati da se očekuje.
Delotvorna ljubav
ne može biti silom izazvana, pogotovo ne kao sredstvo kojim će se odgoditi mala
nagrada – trenutna zahvalnost bližnjeg, u očekivanju da će se zato dobiti veća
nagrada – vera; a vera opet podrazumeva stabilnost, sigurnost i sreću. Može se
poći jedino obrnutim putem, pa spontano iz neke klice potrebe za činjenjem
dobra (koja mora unapred postojati i koja ne traži nikakvu nagradu, naprotiv –
nagrada je čak i obezvređuje na izvestan način) rasplamsavati svoja buduća
delanja. A ta klica možda je već sama dokaz neke nedefinisane vere, ako ne u
boga i besmrtnost, onda sigurno u neki smisao koji imaju ljudski odnosi i život
među ljudima.
Ne veruj ni starcu
koji tvrdi da je sišao sa planine jer voli ljude, da bi ljudima govorio da je
ljubav slabost – jer on time potvrđuje svoju slabost.
Ne veruj nikom ko
ljudsko društvo naziva stadom, jer taj nije dostigao dovoljno mudrosti da
drugog vidi jednakog sebi.
Ne veruj starcu
koji propoveda jednu avet da bi se izbegla druga avet, i ko sam na ljude gleda
sa gađenjem, i sa visine svoje planine sa koje zapravo još nije ni sišao. Sići
među ljude da bi im se propovedalo o ljubavi prema bližnjem i najdaljem, znači
ostaviti planinu planini, i umeti se kretati dolinom.
Prorok kaže da
ljudi žele da se pozlate zabludom bližnjeg, zavodeći ga – govoreći to, on ljude
zavodi u pokušaju da ih pozlati sopstvenom zabludom. A svet, stvaran i
nestvaran, nudi već bezbroj zabluda, i može se i u takvom svetu voleti i
bližnji i najdalji i zablude same. Svaki
onaj koji čoveka ubeđuje da mu drugi neko nudi zabludu i da je prevaren, ili da
već i sam vara u svetu punom varalica – najčešće samo želi da ga posrami,
uplaši, obesnaži, ne bi li mu svoju zabludu kao eliksir protiv svih ostalih -
lakše prodao, poklonio ili naturio silom.
Tek kad nekog
ubedi da je sve već pogrešno, da ga niko ne voli i nikom ne pripada – da te
veze mora i sam kao pogrešne raskinuti – tad će mu ponuditi novu tačku na koju
može mirno stati – novu platfomu čvrstu i sigurnu, novog prijatelja stabilnog i
nepotkupljivog. Ko je taj prijatelj? Novi bog? Nova misao? Stari bog u novog
preobučen? Budućnost? Zemlja –majka? Otac-nebo? Nauka-zakon? Vera-besmrtnost?
Zadovoljstvo-sadašnji tren? Uhvaćeno JA samo sebi dovoljno i jače od svega
nabrojanog? A gde je to obećano JA? Treba samo za njim, za Mesijom, krenuti, on zna put do najviše tačke, tako kaže
Zaratustra, gadeći se stada koje ga prati.
Ne veruj maloverna
damo ni jednima ni drugima. Sad kad si ih saslušala, odbaci ih. Slušaj kako
šumi more i grane drveća na vetru. Slušaj muziku i smeh dece u igri. Slušaj
kako u drugom čoveku kuca srce. Ono kuca isto kao tvoje. Taj zvuk je
lekovit. (Jadranka Milenković, iz teksta "Jedan sasvim ličan pogled na nihilizam u delima Dostojevskog", objavljen u internet časopisu - Libartes)
