TENA LONČAREVIĆ, priča ČUDOVIŠTE
Otvaram oči iako su one
htjele ostati sklopljene, barem još malo. Umoran sam, umorniji no što sam bio
kad sam prilegao. Na meni je neki talog, nevidljiva težina koju, ma koliko pokušavao,
ne mogu zbaciti. Možda je to gramaža ovog popodnevnog mraka, kroz guste bijele
zastore i neometen podignutim roletama, probija u sobu. Koliko li je sati? Ne
znam, ali mora da već dugo drijemam kad je ovoliko zatamnilo. Usta mi skuplja
gadan okus na brzinu pojedenog ručka i žeđ. Žedan sam, morat ću natjerati
tijelo da ustane. Znojan, ulijepljen od spavanja, od pregrijanosti sobe,
zalijepljen sam za kauč i ne mogu se pokrenuti.
Rukom napipavam oko
sebe i na podu pokraj kauča pronalazim mobitel. 18h. Jedna poruka. Tri
propuštena poziva. Posao. K vragu.
Poželim uzeti mobitel i
svom ga snagom baciti o zid. Zamišljam kako se raspada, barem u tri dijela,
usporeno padaju i klize parketom, zatim gazim po svakome od njih, stišćem đonom
crnih kožnih cipela uporno, metodično, dok se ne začuje onaj kvrc, posljednji
pozdrav slomljenog kukca. Ipak ga ne bacam. Ruka oteža i izgubi poslušnost.
Ostavit ću ga stišanog,
neka se još malo zbrajaju propušteni pozivi, poslije ću smisliti zašto se nisam
javio. Gadim se sam sebi jer znam da ću se ispričati i poniznim, uvježbano
srdačnim glasom prihvatiti koji god me dodatni uteg čeka, iako je prošlo moje
radno vrijeme i stvarno više ne bih trebao raditi.
Ustajem i palim
svjetlo. Osim uležanog prekrivača na kauču, soba je uredna i prazna. Nema
tragova dječjih igračaka, bojica, papira, valjda me htio poštedjeti buke pa se
igra u svojoj sobi. Zahvalan sam. Obično ga čujem kroz polusan, otme mu se
nekontrolirano jak šapat nekog dječjeg usklika, onomatopeja rata ili tresak slučajno
iskliznule igračke.
- Marš u sobu! –
protisnem kroza zube tada i pokušam opet usnuti.
Obično ne ide. Dok on
pokupi sve što mu je potrebno za igru i prenese na novu lokaciju, mnogi će još
treskovi zaposjesti prostoriju. Danas je miran. Ne čuje se ništa, nema rata u
njegovoj sobi.
Spuštam rolete da se
zaštitim od pogleda prolaznika. Vani bliješte hladno bijele ledice, preuranjena
božićna rasvjeta svjetluca po prljavo sivom pločniku. Kiša ne pada na tlo,
njene kapi stoje u zraku, namaču tijela u prolazu, čine ih teškima i sporima.
Ružno je. Danas više ne bih bio. Prežmirio bih ovih nekoliko preostalih sati
sam, u tišini, bez da mi se itko obrati. Osjećam kako me sva krv iz tijela
napustila. Blijed sam i raščupan, znam to, ne moram se niti pogledati.
Odlazim u kuhinju i
naizust iskapim čašu ledene vode. Pada mi ravno na želudac, stisne ga u
neprolazan grč. Možda kava pomogne. Na poklopcu kuhala zalijepljen je post-it ,
poruka od žene:
Pregledaj
mu zadaću. Pusa.
Mrzim kad mi to radi.
Kad me opominje i ostavlja po kući upute, kao da sam nesposoban za samostalan
prolazak kroz dan. Kao da sam maloumnik kojem treba tutorijal za pokretanje
pojedinih signala u mozgu. Gužvam papirić i bacam ga u smeće. Znala je točno
kamo će ga zalijepiti, stajala je u ovoj kuhinji i računala: zaspat će,
probudit će se kasnije no što je mislio, bit će mrzovoljan, poželjet će kavu,
tu ću mu ostaviti, baš tu. Osjećam kako mi srce brže kuca, ljut sam.
Kucam na vrata njegove
sobe. Ne javlja se. Otvaram. Sjedi na nepospremljenom krevetu sa slušalicama u
ušima i zuri u tablet. Prenuo sam ga.
- Probudio si se –
promuca.
Na brzinu trga
slušalice iz ušiju i odmiče tablet od sebe. U sobi je potpuni kaos, izmičem se
tenkovima, vojnicima, kockicama, autićima i zastajem nasred prostorije.
- A što ti radiš, pobogu? – glas mi zvuči
ljuće no što sam htio. Ne volim se istresati na njega, znam da se ovdje sakrio
kako ne bi meni smetao.
- Tko ti je rekao da
smiješ visjeti na internetu? Radni dan je – usta ipak izgovaraju ono što nisam
mislio reći.
Njegovu sobu treba
hitro provjetriti, vruće je, užasno je vruće. Novi sloj znoja probija mi kroz
košulju.
-
Samo sam – započne rečenicu uplašenim glasom i zastane.
Zašto je zastao? Koga
vraga? Pa zar sam ja tako užasan da me se vlastiti sin boji?
- Samo si što? Što znači to samo sam? Je li?
Odgovori mi! – nastavljam i istovremeno ne mogu vjerovati da nastavljam.
Njegovo se osmogodišnje
tijelo ukočilo. Sjedi na krevetu neprirodno miran i zuri u neku neodređenu
točku. Zuri pored mene. Čovječe, pa on me ne može pogledati. Čujem kako diše,
dah mu je isprekidan. Zubima grebe donju usnicu, izgrepst će je do krvi. Tako
je blijed, sitan, previše sitan za svojih osam godina. Njegov mi dah pulsira u
ušima. Pojačava se u neizdrživo glasan šum. Bubri i šušti s unutarnje strane
bubnjića, rasprsnut će mi se uši. Rasprsnut ću se.
- Odgovori mi kad te
pitam! Što se praviš gluh? Nisi gluh, odgovori! – urlam nadglasavajući buku u
sebi.
On se smanjuje. Sve je
sitniji na tom krevetu, ne izgleda kao školsko dijete. Nestat će. Poništit će
se u ovoj sobi. U ovoj pregrijanoj, pretrpanoj, zagušljivoj sobi.
- Samo sam…samo
sam…malo…bilo mi je dosadno – prozbori onim svojim, još uvijek bebanskim,
glasom.
- Ma, je li, malo ti je
bilo dosadno, a sobu se ne bi sjetio pospremiti, je li? – unosim mu se u lice
istodobno hvatajući ravnotežu.
Prevalit ću se preko
ovih igračaka, pun ih je pod. Gurnem jedan autić nogom, da si napravim mjesta
za stopalo. Zatim ga šutnem svom snagom o zid, kao nogometnu loptu. Začuje se
lom plastike. Oči mu zasuze.
- Sad ćeš plakati, je
li? Ja bih trebao plakati kad vidim u kakvom svinjcu živiš!
-
Nemoj, tata, molim te – zajeca tiho.
- Što nemoj – znam da bih se trebao smiriti, ali ne mogu
– što nemoj, što nemoj – ponavljam beskrajno, praćen zvukom lomljave igračaka.
Tijelo samo radi. Više
nemam nikakve kontrole. Izašao sam iz njega. Vidim svoje noge kako divljački
šutaju igračke po sobi, vidim ruke kako grabe polomljene komade plastike i
ponovno ih bacaju, o zid, o pod, posvuda. Vidim to dijete, vidim to svoje
osmogodišnje dijete, sjedi na krevetu vlažna lica i ne usudi se pomaknuti.
Jedva se usudi drhtati, ali mora, strah je veći od njega. I svakim njegovim
drhtajem to tijelo koje mahnita postaje sve luđe, vrišti, urla, razbija, ne zna
se zaustaviti.
Svi se zvukovi gase.
Slomljena plastika, metal, moja galama, dječji jecaj. Izvan svojeg tijela još
neko vrijeme promatram tu sluđenu pantomimu. Promatram i ne vjerujem. Čudovište
sam. Ja sam čudovište.
