Siniša Srdić, priča "LICA BEZ LICA" / slike Vladimira Crnomarkovića

Siniša Srdić, priča „Lica bez lica“ (treća nagrada za kratku priču na konkursu „Tragom Nastasijevića“ 2019.)

Mali cvijet otresa kapljicu vode sa latice i strese se kao da se nečega prepao, ili ga je samo na trenutak razbudio dugočekani hladni povjetarac koji je baš ovo jutro odlučio da objavi skori kraj ljeta. Ipak ne izgleda tužno, već prije raspoloženo, budan, osvježen kapima kiše. Taman se umiri i izgleda kao da je završila njegova tačka a ono ga pogodi nova kapljica. Krupna kao fildžan potpuno ga okupa, rastrese do korijenja, a on čvrst i ponosan, kao sa reklame prigrlio svoje latice, ljubomorno im ne da da se opuste, otkinu i krenu niz mlaz vode. Listovi bršljana na zidu iznad glume da sviraju, pokušavaju da uprate spori ritam kiše, ali stalno ispadaju, griješe pa to izgleda kao potpuni nesklad, sve dok se malo dublje ne zagledaš. Onda počnu da otkrivaju neparne ritmove, sekvenca po sekvenca postaje jasna i otkriva višu muziku, teško razumljivu običnom čovjeku. Oblaci u daljini presvlače planinu, kao da joj skidaju pidžamu pa oblače radno odijelo. Rano je, tek koji minut iza šest. Dan se prikrada, ali sunce se još krije iza tamnih ciglenih kuća. Ptice najavljuju jutro. Ova uloga je nepravedno data pijetlovima koji kao da ne spavaju, kukuriču po čitavu noć. Ali ptice, one su te koje se probude baš pred samu zoru i krenu da pjevuše, da se dozivaju, kao da uz kafu dogovaraju rute za današnje letove. Pločnikom preko puta teturaju dva pijana studenta, vode odvojene razgovore, mrmljanja, svaki uvjeren da ga onaj drugi sluša i razumije.

Kiša prestade odjednom, kao da neko zavrnu slavinu. Kapljice sa krošnji drveća su uznemiravale tek umirene lokve na pločniku. Zadirkuju ih, ne daju im mira, gledaju sa visine svoje odraze kako se krive i igraju. Da bar na kratko utale želju za pokretom. Nekoliko stepenica iznad, u uglu vrata malog pauka probudi pomijeranje mreže koju je pleo čitavu noć. Tek što je završio uvidi da je odabrao pogrešno mjesto za skućiti se, vrata se polako otvoriše i sav njegov trud se pocijepa u nekoliko sekundi. 

Vrata se otvoriše, a na otiraču se stvori par, ne novih, ali dobro uglancanih tamno plavih starki sa bijelim pertlama, koje vidno raspoložene pozdravljaju jutro. U njima je ne tako visok muškarac, pravog držanja, malo duže neuredne ali lijepe crne kose. Na majici mu se jasno iscrtavaju jaka ramena, dobro utrenirane otečene grudi i ruke. Vrat širok snažan, nešto uža brada, sitno izbačena naprijed, na kojoj balansira lice. A lice? Lica nema. Nema usana, nosa, obraza, očiju, obrva. Tu je tek dio čela i sitne izdužene uši. Kako je svjetlost još prigušena ono izgleda kao siva masa, oblak koji je nešto svjetliji u sredini, na širem prostoru gdje bi trebao biti nos. Na osnovu držanja i odjeće on odaje utisak samouvjerenog jakog mladog čovjeka. Ali na licu bi trebalo da piše ko je on. Koža bi trebala da oda starost, oči mudrost, nos ćud a usne karakter. Bez lica su tu samo korice, nema suštine.

Strči veselo niz stepenice, zakači dijelom starke u lokvu na pločniku i ne obazirući se krenu laganim korakom niz ulicu. Visoko podignute glave kao da lebdi između pločnika i krošnji drveća. Čovjek je koji voli jutra poslije kiše. Tada je sve oprano, svježe, priroda se oboji jakim tamnim bojama, sve nekako oživi. 

Malo niže u sljedećoj ulici na trafici radi punija gospođa, bujne kovrdžave kose ofarbane kana bojom. Ova prijatna žena provodi dane krišom čitajući ljubavne romane i galameći na djecu koja uporno pokušavaju da ukradu sladoled iz frižidera ispred. Taman je složila novine na pult i zavalila se u svoju stolicu da malo predahne, kad je omete čovjek bez lica koji se tu zaustavio nešto da kupi. Ona se trže priđe bliže i ne primjećujući ništa neobično upita ga.

„Izvolite.“

Glava joj je kroz otvor prozora izgledala kao portret uramljen okvirom šaltera. Portret koji na trenutke oživi hladni povjetarac u njenoj kosi. Kada ga bolje pogleda, nasmiješi se:

„Aaa Simon pa to si ti, nije te bilo nekoliko dana. Ovo jutro ćeš uzeti kutiju Česterfilda, Blic novine i Orbit žvake.  Sve zajedno šest i sedamdeset.“

Simon izvadi sedam maraka klimnu glavom kao znak da mu ne treba kusur, pokupi što mu je gospođa spremila i krenu. Ona ga zaustavi, uze crveni marker i nacrta mu osmijeh, onako traljavo, sa svega nekoliko linija, ali bio je to osmijeh koji je nedvojbeno odavao zadovoljstvo. Nacrta mu i nos ali samo kao jednu vertikalnu i jednu kratku horizontalnu liniju te dva kruga kao oči. Simon se zahvali i onako naškrabanog, ali srećnog lica krenu dalje. 

Kako je odmicao, u ulicama počeše nicati velike zgrade umjesto drveća, dugi betonski pločnici, a sve manje trave. Slika poče postajati više siva, a manje zelena. Komunalci su užurbano odvozili smeće iz prepunih kontejnera. Sve više ljudi se pojavljivalo na ulici, tu su spori dokoni penzioneri koji se raduju novom jutru, mladi trkači, ljudi u odijelima, građevinari, bogate gospođe u bade mantilima sa malim čivavama. Dio ih je srećan i uzbuđen, prepoznaju čari jutra a dio hoda još sa jastukom ispod glave, otrgnuti od kreveta protiv svoje volje.

Najednom ulicu prekri prijatan miris svježe pečenog peciva. Dolazio je iz podnožja jedne od zgrada gdje je moderno uređena pekara. Marija koja tu radi je upravo iz peći izvadila peciva sa sirom i marelicom i krenula u tepsije da slaže pite koje su bile na redu za pečenje. Krajičkom oka spazi Simona kako prolazi ispred. Ostavi na trenutak svoj posao dođe do vrata i pozva ga da uđe. Simonove starke zastadoše i bez razmišljanja ušetaše u pekaru kod mlade Marije. Ona stoji iza pulta krupnih tamnih očiju, crne kose koja izgleda kao da joj je svaka dlaka uvećana nekoliko puta, vidno srećna što ga vidi.

„Simone, ovo jutro ćeš da voliš pecivo sa marelicom i sirom koje sam tek ispekla, te šolju crne kafe sa malo mlijeka. To ti je tri i trideset.“

On plati, nasmiješi joj se svojim iscrtanim osmijehom i krenu. Ona ga zaustavi, uze olovku i nacrta mu trepavice, bore smijalice i krive linije na rubu usta. Malo mu popravi osmijeh, pa sad izgleda kao da mu se vide zubi, te nacrta jednu rupicu na nosu kako bi bolje osjetio miris marelice. Simon krenu, a Marija ostade na vratima gledajući za njim, sve dok joj ne posta hladno pa se vrati kod tople peći.

Par stotina metara niže nalazila se velika staklena zgrada banke u kojoj Simon radi. U prizemlju je potpuno sterilna ogromna prostorija. Tu su dvije umjetne biljke u ćoškovima i nekoliko udobnih, kožom obloženih klupa, poredanih uz staklo do ulice. Prvi klijenti su već nestrpljivo čekali ispred ulaza da se banka otvori. Nekoliko njih, bez riječi Simonu nacrtaše par malih crtica na licu dok je tuda prolazio. Simon uđe unutra, u garderobi obuče bijelu košulju i kravatu u zaštitnoj boji banke, malo popravi frizuru i požuri da sjedne za šalter broj 8. Iz sefa sebi donese novac sa kojim će raditi, a ispred sebe poreda niz uplatnica, ugovora, zahtjeva za kredit kako bi mu bili na dohvat ruke. Kada je sve namjestio sa dna ladice izvadi masne bojice i postavi ih na pult. Pogled mu je lutao ograničen šalterom sa donje, a zaštitnim staklom sa gornje strane. Posmatrao je ljude kako žure ulicom, osluškujući šum vlastitog disanja.

 Radna kolegica sa šaltera pored mu prebaci čitavu gomilu odbijenica za kredit.

„Simone ti ćeš ovo sa zadovoljstvom prozvati u toku dana, kada bude manje posla.“

Simon klimnu glavom, a ona uze bojice pa mu nacrta malo rumenila u licu, te za nijansu prepravi desnu stranu usne dovoljno da osmijeh ne bude toliko prijatan kao do sada. 

Prvi klijent, stariji, naoko fin gospodin u sakou iz sedamdeset i neke, uredno podšišan i obrijan. Naslonjen na izrezbaren, dobro uglančan štap, kaže poranio da plati račune. Iako su mu računi bili samo izgovor, način da ukrade malo razgovora, ublaži samoću. Ispitivao je o svim proizvodima banke, pravio duge pauze, kao da razmišlja koja opcija štednje mu je najbolja. Na kraju plati račun za struju, nasloni štap na šalter i primače se Simonu:

„Dragi moj, sada ćeš mi donijeti čašu vode, ali pripazi da ne bude mnogo hladna“

Simon bez pogovora ustade, donese djedici čašu vode sa aparata, a on popi vodu pa uze plavu bojicu. Podeblja Simonu krive linije na uglu usana, malo zategnu, ispravi osmijeh tako da izgubi prirodnost, posta malo izvještačen. Doda i malo plave ispod očiju okrenu se i polako ode kroz velika staklena vrata.

Nakon njega, na šalteru su se smijenjivali kao na traci. More različitih duša, svaka sa svojim tovarom precrtavala je na Simona dio svoje osobnosti, trenutnog stanja. Neko je crtao sa smislom kao pravi umjetnik posvećen svom radu, obraćajući pažnju na svaku sjenu, svaku konturu, ali većinom je to bilo samo puko škrabanje bez osjećaja, marenja. Samo da dobiju ono što žele, što prije ispuste bojice iz ruku i zabave se svojim dosadnim životima. Bilo je dobronamjernih koji su pokušali sve da obrišu, pa krenu iznova, ali lice ne dozvoljava, svaka povučena linija ostaje tu gdje jeste, pa je jedino moguće precrtavati preko, dodati novi sloj u nadi da će sve prekriti . Kako je vrijeme odmicalo i pravim strpljivim slikarima je bilo teško sakriti škrabotinu, nepromišljene linije povučene jakim pritiskom olovke.

Nakon desetočasovne smjene, starke se ponovo nađoše pred vratima kuće. Izu ih četrdesetogodišnjak suvog izboranog, nepravilno tamnog lica. Jasnog ukočenog vještačkog osmijeha, sa jakim, zgrčenim, blago modrim usnama. Neproporcijonalno velikog nosa, napola zatvorenih nozdrva. Čelo mu je malo, paralelno izrezbareno, a obrve guste, crne, sa po kojom iskustvom obojenom dlačicom. Oči krupne, širom otvorene premazane tužnim nijansama sjaja. A podočnjaci malo tamniji, odaju umor koji predugo traje.

Tokom noći se linije počeše brisati, prvo izblijediše one debele, jače povučene, zatim iščeznu boja. Do jutra sa lica nestadoše i najsitnije tačkice.

 

U postu su korišćene slike niškog slikara Vladimira Crnomarkovića.