Vladislav Petković Dis, "Pesma"
Vladislav
Petković Dis
Pesma
1.
U
nehatu i nemaru dani idu i prolaze,
I
lagano sve se gubi, izumire i propada,
I
nikakvih nemam želja, da mi priđu, da dolaze;
Po
sumraku sanjarija pustoš spava, mir svud vlada.
Pokidani,
rastureni svi listovi iz života:
Besno
ih je razbacao po prošlosti vetar muka:
Još
ja stojim, kržljav izraz svih bolova i strahota,
Živi
svedok silnih strasti, neuspeha i jauka.
Luč
nevolja stalno bukti i budućnost plamen liže,
Dim
zagušljiv, mutan, truo, nebo mi je zaklonio,
I
čađ pada, i figure i konture razne niže,
I
ja stojim i posmatram garež što se nakupio.
Podigo
sam svoju ruku s obarača večna mraka,
Nema
smisla remetiti besmislenost u svom toku:
Od
rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka,
Da
odnese sve što imam u dubinu u duboku.
2.
U
trenutku kada čovek sam sa sobom razgovara,
I
zanesen smelo ide u predele svojih snova,
I
razgleda doživljaje i izmišlja, sreću stvara,
I
moja se miso budi, al’ ko miso pesnikova.
Tada
tiho skidam ploču sa grobnice svojih dana,
I
spuštam se, dugo idem kroz redove uspomena,
Kroz
sva mesta iz života zaboravom pretrpana:
Tu
zastajem, odmaram se pod pokrovom od vremena.
I
pogledom već umornim preživela gledam doba
I
sve što je nekad bilo, i sve što je oko mene;
I
čudna se slika stvara, neko more od pepela,
Nad
njim vazduh, paran krikom, kao da je smeh sirene.
To
je pesma koju rađa miso moja i sećanje,
To
je pesma mojih dana i časova i prošlosti,
To
je pesma stara, teška, jednolika ko kukanje,
To
je pesma sa zgarišta ideala i mladosti.