Majkl Andači (Michael Ondaatje) - Bluz o pauku
MAJKL ANDAČI (MICHAEL
ONDAATJE)
BLUZ O PAUKU
/“Pa eto terao sam ih
da se smeju, a voleo bih da sam ih terao da plaču.“-Dejvid Makfaden/
Moja žena ima miris što
mami pauke.
Noću se spuštaju svojim
stazama od pljuvačke
do njenog zaspalog
tela.
Opčinjava ih ritam
njenog disanja,
pa napuštaju svoja
gradilišta
radi sočnoga putovanja
po njenom licu i ramenima.
Moje krivudave noćne
more
uništavaju njeni krici.
Još nešto o paucima.
Pošto sam već pokušavao
da sviram na klaviru
ali nisam bio u stanju
da držim obe šake
razdvojene u njihovoj
revnosti,
divim se pauku što tako
uzorno vlada sobom,
dok njegovih osam
istančanih nogu
povlače linije sokom iz
njegovog stomaka.
Valjda je i on nekakav
pisac.
Zamislio bi neku stazu,
pa bi krenuo
osvrćući se povremeno
da kaže: Auh,
zar sam to ja napravio?
Koristio bi se svojim
završetkom
da se prebaci u nova
područja
gde su ranjava mesta
osećajnosti.
Pauci su kao i pesnici
opsednuti željom da vladaju.
Uobličuju svoju ubistvenu
umetnost koja spava
kao zvezde u sobnim
uglovima,
usta im hvataju publiku
u trenucima slabosti
nemoći i bolesti.
Prilazi pauk muvi pa
kaže
Voli me mogu da te
ubijem, voli me
svojom sam pameću
ispleo krugove oko tebe
voli me, ubiću te radi
vidika
koji pucaju kada se
izgrade putevi
voli me, nedruštvenog a
ljupkog.
Ali muva mu kaže, A,
ne,
ne poređenja su ti
pogrešna
ne ja biram s kime
umirem
vi pauci pesnici svi
ste isti
u svojoj uskogrudoj
taštini stvaranja
vi sitni gnjavatori,
čije zvezde od pljuvačke stalno
isisavaju tečnost iz
naše atmosfere.
A pauk u svom gnevu
raspinje svoje žrtve na
svojoj pljuvačci
pretvarajući ih u
umetničko delo koje sam ne može
biti.
Te tako, da privedemo
stvar kraju,
Noćna mora za moju ženu
i mene:
Kao u nekakvoj velikoj
beloj sobi
pauci su prebacili
svoja stratišta s poda
na zidove i plafon.
Nadmašili su sebe ovoga
puta
pa su je belim putevima
mnogonogi i brzonogi
čitavu uzneli
u sanjalački vazduh
tako blago
da se nije probudila
niti je vrisnula.
Kakav prizor. Zbog
tolikih tragova
soba je bila kao
smrskano staklo.
Svi su pljeskali, i
same muve
pridolazile su bez
daha,
svi su klicali pred tom
lepotom
svi
osim tih vrednih crnih
arhitekata
i dame zatočene u
njihovim snovima u njihovim
slovima