Vladimir
Nazor
Cvrčak
I
cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj
trohej zaglušljivi, svoj zvučni teški jamb...
Podne
je. –Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani
ditiramb.
I
pjeva: „Ja sam danas ispio sunce plamno.
I
žilice su moje nabrekle ko potoci.
U
utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na
leđima mi šuma, što nagli trnu srh.
Dvije
stijene, dva obronka postaše moji boci,
A
glava – gorski vrh.“
I
cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok
sunce s neba lije na zemlju žar i plam;
„Zemniče,
ja sam himna što bruji za oltarom
Dok
šuti gordi hram.
...Izađi!
– Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na
kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja
s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana
sveta krv.
...Izađi
– ti koj niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da
budeš grm što gori, luk napet, plamen-mač,
Al
raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al
omekša ti srce jesenjih voda plač.
...Zaprznio
te mrak,
Po
zemlji sipaš žuč.
A
tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da
nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
...Ja
gutam žar sunčani.
I
osjećam u sebi gdje struje šumne rijeke.
Šumore
zelen-luzi svjetlošću obasjani,
klokoće
vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri
se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz
bor se smola toči.
...Zemniče,
ja sam pjan.
Oh,
sunca, sunca, sunca!
Još
led mi noge trni,
Pred
očma još se crni
Odurni
zimski san.“
I
cvrči bez prekida, i šiba teškim ritmom
Goleti
ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće
oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak
svilen trak.
I
pjeva: „Slava zemlji, i suncu i talasu!
Dajte
mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I
kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al
velju snagu podajte mome glasu.
...Sunčeve
žice idu od neba pa do zemlje,
Napete
kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo
je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,
I
sluša zemlja sva.
Mir
je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al
čujem velje srce gde kuca sred dubljine:
Bojiš
se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne
zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
...Zemniče,
čuješ poj?
Šumi
ko pčela roj.
I
pjeva: „Svijet je lijep, a život dar je s neba,
Al’
žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa
gutaj vatru moju i siši mlijeko moje,
I
bit ćeš sveđer mlad.
...Oh,
sunca, sunca, sunca!
I
vonja sa doline
i
vjetra sa vrhunca!
...Zemniče,
ja sam pjan.
Gle,
iza žbuna viri,
Pomamnu
pjesmu sviri
Na
fruli nagi Pan.“
I
cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj
trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne
je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani
ditiramb.
Vladimir
Nazor
Galiotova
pesan
Pokle
su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja
nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si
l cela mi, kuća bela? Si l mi, majko, prebolela?
More,
more sinje!
Pokle
su me zakopali va ovu drevenu rakvu,
videl
nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si
l se, drevo, osušilo? Si l se, sunce, ugasilo?
More,
more sinje!
Nogi
su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan
san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite
dole k jugu, ter moju pozdravte majku!
More,
more sinje!
Pest
zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho
veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak
ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš kroz galiju,
More,
more sinje!
Muklo
ćeš mi pesan pevat: „Utopit ću brod prokleti;
Duboko
ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko
dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna,
nina, nena!“
Vladimir
Nazor
Nutarnje
more
Jedno
noćno more, koje ne zna za san,
Muči
se i stenje na dnu moje biti.
Uvijek
i dan kad me raji sunčan, jasan,
Čujem
kako plače neke crne liti.
Uvijek,
i kad radost začas mi se javi,
Čujem
kako vodu olovnu mi liva
U
dubljine duše, pa ih skrite plavi,
I
sve jače šumi, i sve teže biva.
Slušam.
Čekam. – Zadnja kad mi dođe hora,
Ona,
koju zovem, hoće li bar tada
Iz
te vode izać, čista, sjajna, mlada,
Kao
Afrodita iz dna grčkog mora?
VLADIMIR
NAZOR
ŠTAP
Da
imam sina, štap i torbu dao
Jednom
bih njemu pa mu reko: - Idi!
Sav
svijet obiđi. Što ti oko vidi,
Nek
nije duši ostaviti žao.
S
dobrima dobar, a ni sa kime zao,
Svog
srca glasa nikad se ne stidi.
Pusti
nek vrcnu ko iz kremen hridi
Iskre
što prosut ja ih nisam znao.
Kud
iđah maštom, ti ćeš nogom proći.
Što
dirah mišlju, ti ćeš taći rukom.
Što
sanjah, ti ćeš i uradit moći.
A
kad se vratiš iz daleka svijeta,
Dok
stablo moje jedva lista s mukom,
I
štap će tvoj u ruci da ti cvjeta.
