GORAN ČOLAKHODŽIĆ – „Pred gradom su kosci“ Izdavač: h, d, p, (hrvatsko društvo pisaca), Zagreb, 2018. * Mjesta blijede i nestaju prema svojstvenom uzorku. Povijest je najgušći razlog: vezana samo uz namjenu dana, mjesta previše riskiraju. Ono što ponekad ostaje, to su imena. Plutajući označitelji neodoljivo privlače one koji dolaze kasnije. Imena A, B, C, na primjer, mogu biti ispunjena osjetom kamenih blokova i pravilnih grobova pod rukama, mirisom algi na zidovima, nečijim ugaslim svijestima koje su te prostore činila mjestima. Uživamo u svakom slovu i glasu imena, zabavljamo se anagramima, poviješću glasovnih promjena, onomastikom slabo dokumentiranih krajeva, sve u trudu da spasimo linearnu ili škrto razgranatu povijest i napunimo je sadržajem, da vratimo smisao. Taj je pothvat počeo prije nego što je osviješten svemir i potrajat će lebdeći dugo pošto prestanu prostor i vrijeme. * Gledaj sveučilišnu bolnicu na obod
Posts
Showing posts from September, 2020
- Get link
- Other Apps
IGOR ISAKOVSKI (Iz zbirke: „Dlanovi puni srče“; Treći Trg, Beograd, 2012) BLIZU DO NAS naši svakodnevni susreti razgovori sve više liče na otplesani valcer dva skeleta ali svejedno mi prilazimo jedno drugom rutinom mačevalaca dlan u dlanu drugi na pasu drugi na ramenu vrtimo se kao opijeni oko nas pada mrak blizu do nas za malim stolom sedi život i besno se opija gubi strpljenje s nama ali mi rutinski plešemo moje suze na tvojim ramenima planinama dobijaju zvuk violine ti držiš ritam svojim smehom život doživljava delirijum tremens a mrak je gust gust gust NEBO IZNAD MENE sedimo na planini s nepovezanim mislima i jakim osećanjima zbunjeno ushićeni. konačno smo postali bogovi. ispod nas mreži se jezero: izgleda kao prevrnuto nebo. konačno znamo šta gledaju