Posts

Showing posts from May, 2020

"'Knjige Jakovljeve' Olge Tokarčuk ili svi čekamo njega" - esej, autor Jadranka Milenković

Image
                         „Knjige Jakovljeve“ Olge Tokarčuk, ili – svi čekamo njega             Jedno od pitanja kojim možemo pokušati da otvorimo razgovor o bilo kojoj knjizi koju danas želimo da preporučimo široj publici i pažnji kritičara, može biti i ono – šta to važno određena knjiga danas može da nam saopšti. Šta je to što nećemo odbaciti kao već viđeno, neaktuelno, donekle novo ali nepotrebno, suviše faktografsko i beživotno, mračno, tanatološko, nasuprot oživljavajućim silama Erosa?             U pokušaju da najkraće odgovorim na to pitanje, gotovo bespomoćno bacam pogled po stolu pretrpanom knjigama, očekujući da mi naslovi koje ovih dana čitam (neke po drugi ili treći put) pomognu da formulišem tematski okvir u kojem se kreću „Knjige Jakovljeve“ Olge Tokarčuk, ali i moja dugogodišnja interesovanja, koja ovu knjigu izdvajaju kao najintenzivniji i najbogatiji čitalački doživljaj 2018. godine. Pogled mi prelazi preko naslova koji zaokupljaju moju pažnju skoro čitavu

Mirjana Stošić, priča "Hvatači sunca"

Image
Mirjana Stošić, priča "Hvatači sunca" To je kuća na rubu parka. Granica sučeljavanja starog i novog naselja. Nekada je bila okružena livadama i šumarcima. Sada je betonirana. Čuva svoj mali lug. Jednu lipu koja je rasla zajedno sa njihovim porodičnim nevoljama. Pored lipe, loman prebiva jedan kanadski brest, krtog stabla i raskošne krošnje, koji im tokom svake oluje daruje deo sebe. Njegove osušene grane vise naopako, čekaju da vetar uzme pravac i zadobije na jačini pa da padnu kao ratnička koplja na zemlju. Ili na njih. Pored bresta, šepure se tri divlje trešnje. Početkom proleća, koje se svake godine preobražava u nešto neprolećno, krošnje se razbokore i progledaju belim cvetovima. Tananost njihovih latica nalik je njenim mislima. Raznese ih najblaži povetarac. Grane se zanjišu i čitav balkon prekrije beli sneg latica. Tako izgledaju njihova proleća. I njen život, nerazdvojiv od stabala koja su bila njenog uzrasta kad se uselila u tu kuću. Rasla su uz

Laslo Krasnahorkai, "Satantango" (odlomci)

Image
LASLO KRASNAHORKAI, „SATANTANGO“ „Ošinut reskim, vlažnim vazduhom, načas je morao da zatvori oči; u tišini koja je od kukurikanja petlova, udaljenog laveža i huka netom oživelog oštrog, neumoljivog vetra postajala još dublja, uzalud je ćulio uši, nije čuo ništa osim tupih otkucaja svog srca; kao da je sve ovo bilo samo avetinjska igra njegovog polusna, kao da („...neko želi da me zaplaši“). Tužno je posmatrao zloslutno nebo, ostatke leta opustošenog najezdom skakavaca, i najednom spozna kako i proleće i leto i jesen i zima jezde preko jedne te iste hrpe bagremovog suvarka, i kao da je osetio da u nepomičnoj sferi vekovečnosti svekoliko vreme zbija lakrdiju, đavolski poravnavajući džombe i jaruge haosa, i stvorivši uzvisinu, mahnitost podmeće kao nužnost... video je sebe kako se u mukama batrga na drvenom krstu sopstvene kolevke i mrtvačkog sanduka, da bi ga na kraju jedna ravnodušno izrečena presuda ogoljenog – bez titula i odličja – predala u ruke perača leševa, grohotu