Leonid Andrejev "Juda Iskariotski"
Leonid
Andrejev
Iz
knjige “Juda Iskariotski i druge priče“
Pripovetka: „Juda
Iskariotski“ (odlomak)
-Radujte se, oči Jude
iz Kariota! Maločas videste hladne ubice, a evo su pred vama već kukavičke
izdajice! Gde je Isus? Pitam ja vas: gde je Isus?
Bilo je nečeg
zapovedničkog u promuklom glasu Jude iz Kariota, i Toma pokorno odgovori:
-Znaš i sam, Juda, da
su našeg učitelja sinoć raspeli.
-A kako ste vi to
dozvolili? Gde je bila vaša ljubav? Ti, voljeni učeniče, i ti, kamene, gde ste
vi bili kad su na drvetu raspinjali vašeg prijatelja?
-A šta smo mogli mi da
učinimo, sam prosudi – raširi ruke Toma.
-Ti to pitaš, Tomo? Da,
da! – nagnu glavu u stranu Juda iz Kariota, i odjednom se gnevno sruči na njih:
- Ko voli, taj ne pita šta da radi! On ide i čini sve! On plače, on ujeda, on
guši neprijatelja, i kosti mu lomi! Ko voli! Kada se tvoj sin davi, zar ideš u
grad i pitaš prolaznike: „Šta da radim? Sin mi se davi u vodi?“- nego se sam bacaš
u vodu i toneš zajedno sa njim! Ko voli!
Petar namršteno
odgovori na Judin besni prigovor:
-Ja sam potrgao mač,
ali je on sam rekao da ne treba.
-Ne treba? I ti si
poslušao?- nasmeja se Juda. - Petre, Petre, zar je moguće njega slušati? Zar se
on išta razume u ljude, u borbu?
-Ko se njemu ne
pokorava, ide u ad pakleni!
-Pa zašto nisi pošao? Zašto
nisi pošao, Petre? Ad ognjeni, šta je ad? Pa makar i pošao, našto ti duša ako
ne smeš da je baciš u oganj kad hoćeš!
-Ćuti!- viknu Jovan
ustajući. - On je sam hteo tu žrtvu. I njegova je žrtva prekrasna!
-Zar postoji prekrasna
žrtva, šta ti govoriš, voljeni učeniče? Gde je žrtva, tamo je i dželat, i
izdajnici su tamo! Žrtva je patnja za jednoga, i sramota za sve ostale!
Izdajice, izdajice, šta ste učinili sa zemljom? Sad gledaju na nju odozgo i
odozdo i smeju se i viču: pogledajte na tu zemlju, na njoj su raspeli Isusa! I
pljuju na nju, kao ja!
Juda gnevno pljunu na
zemlju.
-On je sav ljudski greh
uzeo na sebe. Njegova je žrtva prekrasna! – ostajao je pri svome Jovan.
-Ne, nego ste vi na
sebe uzeli sav greh. Voljeni učenik! Zar neće od tebe početi rod izdajica,
pleme malodušnika i lažova? Slepci, šta ste učinili sa zemljom? Poželeli ste da
je uništite, vi ćete ubrzo ljubiti krst na kome ste vi raspeli Isusa! Da, da,
Juda vam obećava da ćete ljubiti krst!
-Juda, ne vređaj! –
riknu Petar oblivajući se crvenilom. – Kako bismo mi mogli pobiti sve
neprijatelje njegove? Ima ih toliko mnogo!
-I ti, Petre! – gnevno uskliknu
Jovan. –Zar ne vidiš da se u njega uselio satana? Odlazi od nas, napasniče! Ti
si pun laži! Učitelj je zabranio da se ubija.
-Ali zar vam je
zabranio i da umirete? I zašto ste vi živi kad je on mrtav? Zašto vaše noge
hode, vaš jezik brblja gluposti, vaše oči trepću – kad je on mrtav, nepomičan,
nem? Kako smeju da budu crveni tvoji obrazi, Jovane, kad su njegovi bledi? Kako
smeš ti da vičeš, Petre, kad on ćuti? Šta da radite, pitate vi Judu? I odgovara
vam Juda, lepi Juda, hrabri Juda iz Kariota: umrite! Bili ste dužni da legnete
na put, da hvatate vojnike za mačeve, za ruke. Da ih utopite u moru svoje krvi –
da umrete da umrete! Pa makar sam Otac njegov povikao od užasa kad biste svi
ušli tamo!
Juda ućuta digavši
ruku, i odjednom opazi na stolu ostatke jela. I s čudnim iznenađenjem,
radoznalo, kao da je prvi put u životu ugledao hranu, zagleda se u nju i polako
upita:
-Šta je to? Vi ste jeli?
A možda ste i spavali?
-Ja sam spavao –
oborivši krotko glavu odgovori Petar, već osećajući u Judi nekoga ko može da
naređuje.
-Spavao sam i jeo.
Toma odlučno i čvrsto
reče:
-Sve to nije tačno,
Juda. Razmisli: kad bi svi umrli, ko bi ispričao o Isusu? Ko bi ljudima preneo
njegovo učenje kad bi svi umrli: i Petar, i Jovan, i ja?
-A šta je sama istina u
ustima izdajica? Zar ona ne postaje laž? Tomo, Tomo, zar ne shvataš da si ti
samo čuvar kraj kovčega mrtve istine? Čuvar zaspi, i dolazi lopov, i odnosi
istinu sa sobom – i reci, gde je istina? Proklet bio, Tomo! Jalov i siromah
bićeš doveka, i vi s njim, prokletnici!
-Sam proklet bio,
satano! – kriknu Jovan, i njegov uzvik prihvatiše Jakov, i Matej, i svi ostali
učenici. Samo Petar ćutaše.
-Ja idem k njemu! –
reče Juda pružajući naviše svoju ruku. –Ko će sa Iskariotskim Isusu?
-Ja! Ja ću s tobom! –
viknu Petar ustajući. Ali Jovan i ostali ga preneraženo zaustaviše, govoreći:
-Bezumniče! Zar si
zaboravio da je on predao učitelja u ruke neprijatelja?
Petar se udari pesnicom
u grudi i gorko zaplaka:
-Pa kuda da pođem?
Gospode? Kuda da pođem?