ROBERT FROST
POPRAVLJANJE ZIDA
Postoji nešto što ne voli zid
I bubri zemlju smrznutu pod njime,
Kamenje s vrha ruši, pravi takve rupe
Da dvoje mogu uporedo proći.
Što lovci rade, to je druga stvar:
Popravljao sam rupe iza njih
Gdje srušili su zid do temelja
Sve samo da bi istjerali zeca
Na pseću radost. No ja mislim rupe
Što nitko nije vidio ni čuo
Kako su nastale, a nađemo ih
U proljeće, u vreme popravljanja.
Susjeda zovnem s druge strane brijega
I sastanemo se da prođemo duž zida,
Da ga među nas opet podignemo.
Dok hodamo – među nama je zid.
I svaki od nas postavlja na vrh
Kamenje palo na njegovu stranu.
Neko ko hljepci, neko kao lopte –
Toliko oblo da nam treba vradžina
U ravnotežu da ga postavimo.
„Stoj tu, dok barem okrenemo leđa!“
Dlanove izderemo radeć s kamenjem.
Ah, tek još jedna igra što u prirodi
U dvojicu se igra. Jedva išta više:
Mi na tom mjestu ne trebamo zida;
On drži borove, a ja jabučnjak.
Jabuke moje neće prijeći k njemu
I pojesti mu češere – ja kažem.
A on će: „Dobre međe – dobri susjedi.“
U proljeće sam nestašan, pa mislim
Kako u uho da mu stavim buhu:
„ZAŠTO da međa čuva naše susjedstvo?
Zar to ne vrijedi tamo gdje su krave?
A ovdje nema krava. Prije nego
Podignem zid, ja htio bih da znam
Što njime branim i od čega; kakvo
I kome drugom mogu nanijet zlo.
Postoji nešto što ne voli zid
I maknuti ga hoće.“ Rekao bih mu
„Patuljci“, ali nisu baš patuljci,
A bilo bi mi uostalom draže
Da sam to kaže. Ja ga gledam kako
Donosi kamen, držeći ga čvrsto
Ko naoružan divljak iz kamenog doba
I kreće se kroz tamu, koja nije
Samo od šume i sjena stabala.
Neće iznevjeriti riječi svoga oca
I drago mu je: u dobar čas se sjetio,
Pa kaže: „Dobre međe – dobri susjedi.“
(Preveo Antun Šoljan)
POPRAVLJANJE ZIDA
Postoji nešto što ne voli zid
I bubri zemlju smrznutu pod njime,
Kamenje s vrha ruši, pravi takve rupe
Da dvoje mogu uporedo proći.
Što lovci rade, to je druga stvar:
Popravljao sam rupe iza njih
Gdje srušili su zid do temelja
Sve samo da bi istjerali zeca
Na pseću radost. No ja mislim rupe
Što nitko nije vidio ni čuo
Kako su nastale, a nađemo ih
U proljeće, u vreme popravljanja.
Susjeda zovnem s druge strane brijega
I sastanemo se da prođemo duž zida,
Da ga među nas opet podignemo.
Dok hodamo – među nama je zid.
I svaki od nas postavlja na vrh
Kamenje palo na njegovu stranu.
Neko ko hljepci, neko kao lopte –
Toliko oblo da nam treba vradžina
U ravnotežu da ga postavimo.
„Stoj tu, dok barem okrenemo leđa!“
Dlanove izderemo radeć s kamenjem.
Ah, tek još jedna igra što u prirodi
U dvojicu se igra. Jedva išta više:
Mi na tom mjestu ne trebamo zida;
On drži borove, a ja jabučnjak.
Jabuke moje neće prijeći k njemu
I pojesti mu češere – ja kažem.
A on će: „Dobre međe – dobri susjedi.“
U proljeće sam nestašan, pa mislim
Kako u uho da mu stavim buhu:
„ZAŠTO da međa čuva naše susjedstvo?
Zar to ne vrijedi tamo gdje su krave?
A ovdje nema krava. Prije nego
Podignem zid, ja htio bih da znam
Što njime branim i od čega; kakvo
I kome drugom mogu nanijet zlo.
Postoji nešto što ne voli zid
I maknuti ga hoće.“ Rekao bih mu
„Patuljci“, ali nisu baš patuljci,
A bilo bi mi uostalom draže
Da sam to kaže. Ja ga gledam kako
Donosi kamen, držeći ga čvrsto
Ko naoružan divljak iz kamenog doba
I kreće se kroz tamu, koja nije
Samo od šume i sjena stabala.
Neće iznevjeriti riječi svoga oca
I drago mu je: u dobar čas se sjetio,
Pa kaže: „Dobre međe – dobri susjedi.“
(Preveo Antun Šoljan)
